Valentina Tereshkova - Prva žena u svemiru!



Bila je godina 1963., šesnaesti dan juna mjeseca, trideset i jedna minuta prije podneva (po našem vremenu) sa ruskog kozmodroma Baikonur lansiran je svemirski brod Vostok 6 kojim je upravljala prva astronautkinja u historiji.


Valentina Tereshkova, nakon gotovo tri dana provedena u svemiru uspješno se prizemljila u kapsuli (prije udara u tlo katapultirala se padobranom prema planu leta Vostoka) svemirskog broda postavši tako prvom ženom koja je bila u svemiru. Bila je to još jedna pobjeda tadašnjeg SSSRa nad SAD, štaviše Tereshkovina misija trajala je duže od zbrojenog boravka svih dotadašnjih američkih astronauta u svemiru.


Rođena je u neimaštini, odrasla bez oca, osnovnoškolsko obrazovanje je započela tek u desetoj godini života. Uporna i vrijedna radnica u tvornici automobilskih guma pohađala je večernju školu, postala članica padobranskog kluba. Sama se obratila pismom Sovjetskom svemirskom centru u Moskvi u želji da postane astronautkinja. Na zamolbu je dobila pozitivan odgovor i 1962. započinje sa astronautskim treninzima u Zvjezdanom gradu kraj Moskve. Među četiri stotine kandidatkinja samo je ona sa još četiri djevojke (koje nikada nisu letjele u svemir) izabrana u žensku skupinu (Irina Solovyova, Valentina Ponomaryova, Tatyana Kuznetsova, Zhanna Yorkina).


Prije nekoliko godina, Valentina Tereshkova je, tada u njenoj 76. godini života, u Zvezdanom gradu održala konferenciju za Štampu na kojoj je mnogobrojnim novinarima ispričala detalje o svom kosmičkom letu i o poznanstvu sa Gagarinom, koga je nazvala "nastavnikom" prve grupe astronautkinja koje su stigle u Zvjezdani grad marta 1962. "On je bio svuda, tokom svih naših priprema", rekla je Tereshkova. Sa puno topline govorila je i o Sergeju Karaljovu, legendarnom Glavnom konstruktoru raketno-kosmičke tehnike, dok generala Nikolaja Kamanjina, koji je ispred Vazduhoplovstva kontrolisao vojni kosmički program SSSR-a, gotovo da i nije spomenula. Njemu međutim ona duguje najviše zbog toga što je 16. juna 1963, zauvijek zakoračila u istoriju.


Upravo je general Kamanjin, krajem avgusta 1961. prvi predložio ideju da u kosmos poleti žena. Podržao ga je vojni vrh države, poslije čega je Prezidijum CK KPSS u decembru 1961. donio odluku da se odabere pet žena za kosmičke letove. U periodu mart-april 1962. u Zvjezdani grad stižu Tatjana Kuznjecova, Irina Salavjova, Valentina Terješkova, Žana Jorkina i Valentina Ponomarjova. Formiranje ženskog odreda kosmonauta se odigrao vrlo brzo i pod potpunom kontrolom Vaduhoplovnih snaga koje su rukovodile Centrom za obuku kosmonauta i kompletnim Zvjezdanim gradom. I to mimo znanja Sergeja Karaljova, koji je bio potpuno zatečen ovom odlukom i do kraja života ostao protivnik leta žene u kosmos.


Kada je u avgustu 1962. obavljen grupni let dva kosmička broda "Vastok" (kosmonauti Nikolajev i Popovič), Kamanjin je predložio ni manje ni više nego da se u sljedeću misiju lansiraju tri kosmička broda, i da u najmanje jednom od njih bude žena. To je, međutim bilo nerealno, jer su se u pogonima Karaljovljevog OKB-1 nalazila samo dva posljednja "Vastoka", dok su se intenzivno odvijali radovi na projektovanju novih kosmičkih brodova u okviru sljedećih programa - "Vashod" i "Sajuz".


U novembru 1962. samo devet mjesecj poslije formiranja grupe, kandidatkinje su već polagale ispite vezane za kosmički let koje su, sa izuzetkom Kuznjecove (koja je bila bolesna), bez problema položile. Četiri kandidatkinje su tada uvrštene među kosmonaute i uprkos što su bile građanska lica, dobijaju vojno zvanje "mlađi poručnik". Peta kandidatkinja - Tatjana Kuznjecova je tek januara 1965. odbranila ispite i postala kosmonaut.


"U prvi let treba poslati Terješkovu, njen dubler može biti Salavjova, dok o tome ko će biti kosmonautkinja broj 3 - Ponomarjova ili Jorkina - to će rešiti budućnost."


General Kamanjin je bio taj koji je predložio upravo Tereshkovu za prvi kosmički let, uprkos činjenici da je u konkurenciji ostalih kandidatkinja imala najnižu školsku spremu. Posebno impresivnu karijeru je imala Ponomarjova, koja je sa završena dva vodeća "kosmička" fakulteta u SSSR-u (MAI i MVTU), kao stručnjak za projektovanje nuklearnih raketnih motora radila u Akademiji nauka. Lično ju je Kamanjinu predložio akademik Keldiš. Salavjova je takođe bila inženjer koja je radila na projektovanju energetskih sistema, dok je Jorkina bila učiteljica.


Pored gore nevedenih razloga, treba reći da je socijalni status Tereshkove (bila je radnica u tekstilnoj fabrici), njeno porijeklo sa sela, rodni kraj Jaroslavlje kao jedan od historijskih centara Rusije, činjenica da joj je porijeklo bilo iz dvije republike (Rusije i Belorusije), njen izgled, ponašanje, elokventnost, držanje, konačno da je među kandidatkinjima imala najviše iskustva u padobranskim skokovima, da je sve to takođe uzeto u obzir prilikom izbora Tereshkove da postane prva žena u svemiru.


Kako je tekao let prve žene u svemiru? Na početku, sve je išlo prema planu – brod je pravio prve orbite oko Zemlje, sistemi su radili besprijekorno, Tereshkova je uspostavilu vezu sa Bikovskim koji se, u to vrijeme već dva dana nalazio u svemiru. Čak mu je i tokom radio-seansi pjevala. Tereshkova je snimala površinu Zemlje i Mjeseca, međutim kako nije mogla da izvadi "biološke objekte" iz kapsula, biološka istraživanja planirana tokom prvog dana leta pala su u vodu. Sljedećeg dana, u Centru upravljanja letom primjećeno je da su odgovori Tereshkove na njihova pitanja usporeni, ponekad nejasni i konfuzni. Kasnije, kada se vratila na Zemlju Tereshkova je raportirala kako tokom prvog dana uopšte nije osjećala skafander, ali je za vreme drugog dana počela da osjeća bol u desnom koljenu koji su ostali do kraja misije.


Veliki hermošljem koji je kod tadašnjih skafandera "Vastoka" bio nepokretan, bio je čvrsto povezan sa donjim dijelom skafandera, pa se nije mogao skinuti, pritiskao joj je ramena, dok ju je senzor postavljen na glavu ispod kapice sa slušalicama i malim mikrofonima (tzv. šljemofon) žuljao. Bez obzira na sve ove male neprijatnosti, Tereshkova je insistirala na tome da se tokom celog leta osećala dobro i da nije bilo nikakvih značajnijih problema, osim jedanput kada joj se smučilo. Njena verzija je bila da je se to desilo zbog loše hrane, ne zbog problema sa vestibularnim aparatom koji je prvi na udaru bestežinskog stanja. Za razliku od ostalih kosmonauta, Tereshkova nije vodila brodski dnevnik jer su joj se obe olovke polomile. Radio-veza sa Bikovskim održavana je do drugog dana leta.



Dok je Tereshkova brodila svemirom, dolazi do velike promene u planu leta Bikovskog. Njegov let je trebao da traje osam dana. Međutim, zbog sunčevih erupcija, došlo je do komešanja gornjih slojeva atmosfere i znatno bržeg smanjenja visine orbite broda "Vastok-5". Zbog toga je 18. juna odlučeno da se Bikovski vrati na Zemlju tokom 82. orbite, jedan čas prije isteka petog dana leta, a da se Tereshkova vrati za vrijeme 49. orbite. Tada je ujedno Tereshkova trebala da obavi operacije ručnog upravljanja brodom, pripremajući se za povratak. Međutim, u prvom pokušaju ona nije mogla da ručno orijentiše brod u prostoru, što je onespokojilo kontrolore leta. Ako kojim slučajem automatska orijentacija otkaže Tereshkova možda neće uspjeti da orijentiše brod ručnim komandama, što bi moglo da dovede do velikih neprijatnosti. Sljedećeg jutra, 19. juna, poslije detaljnih instrukcija sa Zemlje Tereshkova je samo nekoliko časova pred povratak na Zemlju, ipak uspjela da obavi ručnu orijentaciju broda "Vastok-6", koju je održavala bez problema tokom 15 minuta. Kasnije je za prvi neuspeh okrivila položaj komandne table i brodskog globusa do koga nije mogla zavezana u sedištu da dostigne. Zbog toga je, mimo instrukcija, odvezala kaiševe i u drugom pokušaju ipak obavila zadatak.


Prvi se na Zemlju vratio brod "Vastok-6". Zbog nekog razloga, Tereshkova nije javila Zemlji o uključenju kočećeg motora, tako da od nje nije bilo glasa tokom ateriranja. Kasnije se ispostavilo da je Tereshkova umesto usmenih zapisa u brodski kasetofon, koristila Morzeovu azbuku čije signale niko na Zemlji nije primio, jer su svi po planu leta pokušavali da uhvate glasovne signale na drugim učestanostima. Katapultiranje je obavljeno bez problema, ali je kako Tereshkova nije mogla da upravlja padobranom pala je na tle leđima. Trzaj je bio popriličan, tako da je udarila glavom u čeoni prsten šljema, povredila nos i dobila masnicu pored oka. Ipak, uspješno se prizemljila, samo 400 metara od loptaste kapsule svog kosmičkog broda. Ljudi koji su radili na poljima dotrčali su do Terješkove i pomogli joj da skine glomazni skafander. U znak zahvalnosti, Tereshkova im je podijelila preostalu kosmičku hranu, dok su je oni sa svoje strane nahranili krompirom, lukom i mlijekom. Naravno, sve je ovo bilo mimo strogih pravila ponašanja kosmonauta po povratku na Zemlju, ali je euforija o uspješnom završetku kosmičkog leta prve žene bila tolika da je Tereshkovoj čak i strogi general Kamanjin na kraju sve oprostio.


Međutim, dok se Tereshkova družila sa okupljenim ljudima, u Centru upravljanja letom nije bilo nikakvih infromacija o tome kako se završio njen let. Tamo, na Bajkonuru, u Moskvi, niko nije znao da li je Tereshkova preživjela povratak na Zemlju. Tek poslije dva sata, stigla je informacija da se Tereshkova prizemljila uspješno, ali je tzv. nalet, odnosno rastojanje od planirane tačke spuštanja bio preko 200 km, nekih 620km severoistočno od Karagande. Poslije ju je konačno primijetila posada jednog spasilačkog helikoptera, sa koga se padobranima spustilo dvoje lekara. Tako je tek tri sata poslije ateriranja Tereshkova mogla lično da javi premijeru Hruščovu o uspješnom završetku historijskog kosmičkog leta.


Istog dana na Zemlju se vratio i Bikovski, koji je sletio u kazahstanskoj stepi, između dva drveta. I do njega su se vrlo brzo na traktorima i terenskim vozilima dovezli ljudi iz obližnjih sela. Iako je primijećen vrlo brzo, Bikovski zbog okupljenih ljudi nije uspio da uspostavi vezu sa dva aviona koja su kružila oko njegovog mjesta ateriranja. Ubrzo je jednom lokalnom "Volgom" prebačen do kapsule, koja je sletila oko dva kilometara dalje, odakle je kosmonaut izvadio brodski dnevnik, radio-stanicu i još nekoliko pribora koji nisu smjeli da dospiju u ruke znatiželjnih ljudi.


Izjutra, 20. juna, oboje kosmonauta su stigli u Kujbišev, a Moskva je dočekala na veličanstven način heroje kosmosa 22. juna. Tako su završeni prvi let žene u svemir i, do tada najduži čovjekov svemirski let. Iako je poslije Tereshkove u kosmos letilo nekoliko desetina žena (istina, druga žena je poletila u kosmos tek 19 godina kasnije), ona je i sada jedina žena koja je sama obavila kosmički let, bez drugih članova posade.


Na popisu aktivnih astronauta bila je sve do 1987. a njezin se povratak u svemir ozbiljno razmatrao dvije godine prije toga. Predsjednica je raznih društava čija je zadaća uspostava i razvijanje prijateljskih odnosa sa SSSR (danas Rusije) prema drugim državama. Bila je aktivna i politici te zastupnica u Vrhovnom Sovjetu preko dvadeset godina. Njezinim imenom nazvan je jedan krater na Mjesecu, a 2000. godine proglašena je Ženom stoljeća.


Valentina Vladimirovna Tereshkova (voditeljica Ruskog središta za međunarodnu znanstvenu i kulturnu suradnju) od 08. septembra 2005. nositeljica je i visokog odličja Republike Hrvatske (Odličje Reda kneza Branimira s ogrlicom) koje joj je u Moskvi uručio tadašnji Predsjednik RH Stjepan Mesić zbog unaprijeđenja odnosa između dviju zemalja, promoviranja Hrvatske u Rusiji te stvaranja prvog hrvatsko-ruskog društva prijateljstva devedesetih godina u Zagrebu.


Preuzeto sa www.astronomija.org.rs

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com