U potrazi za novim nasljedstvom ("Djeca vremena", A. Tchaikovsky)



Autor: Adnan Bajrović


Naučna fantastika, kao žanr u književnosti, sve više nalikuje onoj poznatoj Tolstojevoj rečenici s početka Ane Karenjine “Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način”. Drugim riječima, sve naučno-fantastične knjige koje danas slove za klasike pisale su o nesretnoj ljudskoj sudbini. Štaviše, dobar dio istih nema čak niti pozitivan konačni ishod. Samim tim, ispada kako je naučna fantastika poprilično pesimističan žanr u svijetu književnosti. Pogotovo zbog toga što se ona sama oslanja na prosvjetiteljsku misao, te njen “novum”, u suštini, predstavlja neki oblik prosvjetiteljskog ispruženog kraka. No, kao što pravo prosvjetiteljstvo nije opstalo, tako ni u svijetu naučne fantastike “novum” ne opstaje u svom pozitivno uređenom i mirno stagnirajućem stanju.


Takav trend nastavlja i Adrian Tchaikovsky s romanom Djeca vremena. Nakon što smo iskoristili sve planetarne resurse te s nuklearnim naoružanjem ovaj svijet učinili nemogućim za život, ljudi su kao sljedeći logičan korak odabrali nastanjivanje drugih planeta. Uz uređaje za teraformiranje od nenastanjivih smo planeta stvarali mjesta na kojima bi život mogao cvjetati. Prema jednom takvom mjestu plovio je i brod-arka Gilgameš s tovarom od nekoliko stotina hiljada ljudi smještenih u komore za spavanje. Međutim, taj zeleni svijet je već pod prismotrom drugog satelita pod ljudskom kontrolom te im sam pristup istom neće biti odobren. Opcija nema puno, zbog čega će u milenijumima koji slijede, ljudska rasa morati pronaći način kako da prevaziđu barijeru i nasele planetu. Inače, potpuno izumiranje je neminovno. Ono što ljudi na Gilgamešu ne znaju jeste da planetu naseljavaju, možda, i inteligentnija bića od njih samih.


EVOLUCIJSKI PROCESI I KATAKLIZME

Adrian Tchaikovsky je britanski pisac koji je svojevremeno studirao zoologiju i psihologiju, te na kraju završio kako kvalifikovani pravnik čime se i dan danas bavi. Sve ove kvalifikacije doprinijele su ekstremnoj kvaliteti ovog djela. Prvenstveno, roman Djeca vremena odvija se kroz dvije narativne linije. Prva linija prati putovanje broda-arke i događaje koji se odvijaju unutar nje, dok druga linija prati civilizaciju koja se razvija na zelenoj planeti pod zaštitom satelita. Druga linija upravo unosi značajnu svježinu i inovativnost, („novum“) u ovo djelo. Naime, civilizacija koja se razvija na zelenoj planeti jeste civilizacija insekata, među kojima najznačajniji napredak ostvaruju mravi i pauci. Insekti su, potaknuti nanovirusom stvorenim od strane čovjeka, uspjeli da brže evoluiraju u odnosu na one koje mi imamo ovdje na planeti Zemlji. Roman prvenstveno prati tzv. Portia pauke, vrstu arahnida koji su izetni lovci, borci i koji se hrane drugim paucima.


Davši im samosvjesnost, Tchaikovsky uspijeva da na primjeru pauka i mrava opiše evolucijski razvoj živih bića. Ono što je s blistavim autorskim talentom i šokantno kreirano jeste upravo sličnost tog razvoja s razvojem čovjeka. Njihov put se odvija od onih prahistorijskih vremena i otkrića vatre, do svetih ratova, epidemije kuge, perioda prosvjetiteljstva i svemirskog doba. S druge strane, na Gilgamešu čovječanstvo prolazi kroz revolucije i ustanke, sukobe i mirovne pregovore. Dvije linije koje se paralelno odvijaju i koje sliče jedna drugoj u svakom parametru sem u jednom.


Tchaikovsky očigledno poznaje teren kojim se suvereno kreće u ovom djelu. Putem sveznajućeg pripovjedača on nam daje uvid u psihologiju ljudi i pauka. Konflikti koji proizilaze u njima, svjetonazori koji se pojavljuju te stvaraju previranja u društvima, sve su to motivi koji ove dvije rase guraju dalje, tjeraju da napreduju. Međutim, u svim tim evolucijskim i društvenim promjenama, konačni je dojam, da čovjek jako malo uči na iskustvu. Historija je majka znanja je izreka koja nas prati stoljećima, ali na kraju kada pogledamo na cjelokupnu historiju, mi ne učimo ništa od nje. Oduvijek pravimo jedne te iste greške. Zašto bi i u svemiru učinili isto? Pojam empatije je izgleda upravo samo to – pojam, a ne emocija. Emocija koju ćemo, pokazuje nam Tchaikovsky, naučiti od bića od kojih to najmanje očekujemo.


ŽANROVSKI EPOHALNO

Adrian Tchaikovsky je do sada svoju karijeru pisca gradio u žanru epske fantastike i fantazije, te mu je ovo prvi izlet u svijet naučne fantastike. I premda je otišao eonima u budućnost uspio je da zadrži dozu naučne korektnosti i preciznosti. Razvoj mikrobiološkog svijeta, psihologije bića i likova, upotreba tehnologije, te kretanje historijske ose i vremena uz određenu dozu spekulativne nauke čine da ovaj poprilično dug roman drži pažnju čitatelja. Romani ovakve prirode, nerijetko u svoj okvir uzimaju određeni vremenski period unutar kojeg likovi djelaju. Djeca vremena je roman koji djeluje skoro izvan vremena. U vakuumskim bespućima surovog kosmosa njegovi likovi kao da hodaju granicom epa, jer likovi s Gilgameša ne postoje samo kao psihološke ličnosti i slobodne historijske individue, već i kao pojedinci u zajednici čiji ciljevi i život čine osnovu samog lika.


Svijet u epu je, prema Mihailu Bahtinu, potpuno i do kraja završen ne samo kao događaj u prošlosti nego i po smislu i svojoj vrijednosti. Prebacimo sve to isto eonima u budućnost, u roman Djeca vremena, i imat ćemo isti takav rezultat. Tu neće biti mitskih bogova koji su odredili ljudsku sudbinu, ali će biti upravo ti isti ljudi koji su se poput bogova vinuli putem zvijezda. Upravo ta njegova distanca, ta mogućnost i smisao, daju snagu ovom djelu. Njegova katarzična, ali više intelektualna i vrijednosna priroda su ono što ga čini žanrovski epohalnim uratkom.


ROMAN ZA JUČER-DANAS-SUTRA

U konačnici, roman Djeca vremena zaslužuje čitanje bilo da ste fan naučne fantastike ili ne. Roman je okrunjen nagradom „Arthur C. Clarke“ koju dodjeljuje panel sudija predstavnika Britanskog udruženja za naučnu fantastiku, Naučnofantastične zadužbine i Londonskog međunarodnog filma za najbolji naučnofantastični roman godine dodijeljene 2016. godine. Nastavak romana je u pripremi i planiran je za 2019. godinu.


O tome da li je neko djelo klasik ili ne govori se tek nakon što prođe izvjesni broj godina od njegova izlaska, ali da ste ovaj skoro 600 stranica dug roman čitali prije pedeset godina ili ako ga budete čitali za isto toliko godina (tamo daleke 2069. godine) ili pak sutra, on će imati isti efekat, istu poruku koju ćemo mi vjerovatno previdjeti, zanemariti ili zaboraviti. Koja je to poruka? Da nismo sami na ovoj planeti? Da nismo toliko superiorni? Da je čovjek, kao i u Interstellaru, rođen na ovoj planeti, ali nije osuđen na smrt na njoj? Sve ovo, plus još, možete iščitati iz romana. Na vama je da čitate između redova.


#naučnafantastika #scifi #Clarke

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com