Svako stvara svoje mjesto u raju ("Električni okean", S. Džino)



Autor: Adnan Bajrović


Roman Električni okean, sarajevskog pisca Saše Džino njegov je prvi izlet u polje naučne fantastike. Nakon dvije zbirke priča i jednog romana koji su se bazirali na elementima strave i užasa, Saša nam donosi narativ koji strah od nadnaravnog i neprirodnog zamjenjuje elektronikom i naukom. Roman prati Feđu, mladog prodavača iz knjižare, koji svoje slobodno vrijeme provodi s prijateljem Harisom. Njih dvojica često imaju naviku da kada su napušeni odu do Električnog Dženeta. U potonjoj megalomanskoj ustanovi, svojevrsnom električnom groblju, u redove poredanim kontejnerima, ispunjenim nekom tekućinom, borave ljudi koji su umrli. Električni Dženet ljude putem sklopa instalacija odvodi u električni raj. Mašine simuliraju onaj raj za kojim određena individua čezne. Raj je tako s nebesa, premješten u optičke kablove spojene na mozak umrlog.


Feđa je te posjete koristio zamišljajući kako drugim ljudima izgleda njihov raj, te kakav bi njegov bio. Nakon što na jednom koncertu upozna Daliju, njegov će introvertni život doživjeti totalni preokret. Ovo je samo kratki uvod u ono što vas očekuje u romanu, te ne želim previše zalaziti u samu fabulu kako ne bih otkrio bitne detalje priče.


Električni okean, poput Sašinog prethodnog romana, ima otprilike istu linearnu strukturu pripovijedanja iz prvog lica. Ovaj princip, iako u nekim drugim slučajevima jako izlizan, kod Saše funkcionira jako dobro jer čitatelja od prve stranice inverzivno baca u svijet pripovjedača. Nerijetko taj svijet naizgled ima puno podudaranja s našim, pa je snalaženje lako, ali ono što ga izdvaja jesu stvari s kojima autor blistavo barata. U slučaju Električnog okeana to je sama pojava već spomenute ustanove, te njen uticaj u svakodnevnom životu likova iz romana.


Motivi naučne fantastike koji se u djelu koriste su s motivima svakodnevnog života sublimirani na taj način da se oni, kao što to u nekim slučajevima biva, ne čine tako prisilno uvedenim u narativ. Lično sam u početku imao problema s riječju Dženet, koja je iskakala poput pogrešne kockice ili djelića slagalice, ali kasnije, kako roman teče dalje, ovaj pojam dobija sasvim logično opravdanje zbog čega je nemoguće zamisliti bilo koju drugu riječ umjesto nje.


Pojavljivanje ovakvih motiva postaje dijelom Sašine poetike koja se odlikujem ubacivanjem bosanskohercegovačke tradicije i motiva. To je ono što u suštini autora izdvaja od drugih banalnih naučnofantastičnih pokušaja na Balkanu. Mnogi autori s ovih prostora koji su se okušavali u žanrovskoj književnosti pokušavali su kombinovati naše tradicije i mitologije sa svjetovima žanrova za koje su se odlučivali (npr. E baš vam hvala). Nerijetko je to bilo jako siromašno, prožeto lošim humorom, toliko karikaturalno da je samog autora činilo običnim klaunom. Kod Saše ova sublimacija svjetova teče prirodno poput rijeke, bez prisile, a njegovi dijalozi su na granici onih svakodnevnih.


Električni okean svojim narativom u mnogo čemu podsjeća na vrhunska djela klasika naučne fantastike, Philipa K. Dicka. Saša je veliki poznavalac žanra, pa i samog autora, što nekada može biti nevolja, jer mnogi pisci onda svoja djela učine običnim pastišem. U ovom slučaju, autor uspijeva zadržati svoj stil i originalnost. U romanu imamo paragrafe koji odišu originalnim bh. duhom, humorom, logikom, a Saša nam i u Električnom okeanu daje svoje autentično i detaljno opisivanje određenih scena.



Ovdje bih se volio dotaći i samog Električnog Dženeta i priče koja stoji iza svega toga. Roman u svom trećem dijelu čitateljima donosi određeni preokret koji se latentno provlači još od početka. Ovo krojenje priče me je podsjetilo na film The Signal, koji je čitav svoj narativ gradio i žrtvovao zarad konačnog preokreta. Električni okean se, za razliku od filma, ne oslanja na taj preokret u potpunosti. Štaviše on se s njim maestralno sukobi, donoseći tako još jedan preokret u nizu. Na kraju čitatelj ostaje s nekoliko pitanja u glavi i s voljom da raspravlja o filozofskoj strani romana.


Naučna fantastika ne bi bila to što jeste da upravo ta filozofska strana ne zablista u njoj. S druge strane, sklon sam ideji da je autor trebao još više prodrijeti u samu filozofsku srž s kojom se bavio u djelu, posebno cijela priča oko lika pod imenom Davud. Treći akt je bio tako dinamičan i iscrpan da mi se čini kao da je sve to upakovano u jako malo stranica. U ovakvim situacijama se uvijek osvrnem na jedno od uobičajenih grčkih shvatanja ljepote: ničega previše, ničega preko mjere. Detaljnije prodiranje u samu filozofsku srž vjerovatno bi razvodnilo čitav narativ i od njega bi ostao samo sladunjavi završetak. Ovako Saša uspijeva i šokirati i impresionirati, te na kraju i ono najbitnije, natjerati te da se zapitaš.


Električni okean je hvale vrijedno djelo i odličan drugi roman autora. Naučna fantastika je na Balkanu na izrazito niskim granama, a na taj nivo su je svele osobe koje nemaju uopšte znanja o žanru i književnosti. Električni okean je upravo roman takvog tipa koji čovjeku povrati nadu da je prava naučna fantastika moguća i kod nas. Jer zaista je šteta da romani kao što je E baš vam hvala dobijaju toliko pažnje, a nisu ništa drugo osim običnog trošenja vremena, novca i drveta, dok vrhunska naučnofantastična književnost stoji na zidiću ispred Akademije likovnih umjetnosti.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com