Subrahmanyan Chandrasekhar: Nobelovac čije su teorije dovele do boljeg shvatanja zvijezda!



Godine 1928, mladi diplomac iz Indije Subrahmanyan Chandrasekhar (Subramanijan Čandrasekar) krenuo je na put u Englesku da bi u Cambridgeu preuzeo izučavanja sa britanskim astronomom sir Arthurom Eddingtonom, stručnjakom za opštu relativnost. (Postoji anegdota da je, početkom dvadesetih godina, jedan novinar upitao Eddingtona da li je tačno da samo tri čovjeka na cijelom svijetu shvataju opštu relativnost. Eddington je malo zastao, pa odgovorio: »Pokušavam da se sjetim ko bi mogao da bude treći.«). Za vrijeme putovanja iz Indije, Chandrasekhar je uzeo da izračuna koliko bi jedna zvijezda mogla da bude velika, a da se i dalje suprotstavi vlastitoj gravitaciji pošto je utrošila sve svoje gorivo. Zamisao se sastojala u sljedećem: kada zvijezda postane mala, čestice materije se veoma zbliže, tako da, prema Paulijevom načelu isključenja, moraju da imaju veoma različite brzine. Ovo ih nagoni da se udaljuju jedne od drugih, što za posledicu ima težnju zvijezde da se raširi. Jedna zvijezda može stoga zadržati stalan prečnik time što će uspostaviti ravnotežu između gravitacionog privlačenja i odbijanja koje proishodi iz načela isključenja, baš kao što je u prethodnom razdoblju toplota stajala kao protivteža gravitaciji.


Chandrasekhar je, međutim, shvatio da postoji granica odbijanja što slijedi iz načela isključenja. Teorija relativnosti nalaže da je najveća razlika u brzinama čestica materije neke zvijezde brzina svjetlosti. Ovo znači da bi, kada zvijezda postane dovoljno gusta, odbijanje uzrokovano načelom isključenja bilo slabije od gravitacionog privlačenja. Chandrasekhar je izračunao da hladna zvijezda sa masom većom od jedne i po Sunčeve ne bi više bila kadra da se suprotstavi vlastitoj gravitaciji. (Ova masa je danas poznata kao Chandrasekharova granica.)


Zvijezde sa masama iznad Chandrasekharove granice, sa druge strane, suočavaju se sa jednim velikim problemom kada utroše svoje gorivo. U nekim slučajevima one mogu da eksplodiraju, te tako uspijevaju da odbace dovoljno materije, čime smanjuju masu ispod rečene granice i na taj način izbegavaju katastrofalan gravitacioni kolaps; no, teško je povjerovati da se ovo uvijek događa, bez obzira na veličinu zvijezde. Kako bi ona mogla da zna da treba da izgubi težinu? Pa čak i ako bi svaka zvijezda uspjela da izgubi dovoljno mase da izbjegne kolaps, šta bi se dogodilo ako biste dodavali novu masu nekom bijelom patuljku ili neutronskoj zvijezdi, tako da oni na kraju ipak prekorače Chandrasekharovu granicu? Da li bi oni kolabirali do beskrajne gustine? Eddington je bio zapanjen ovom mogućnošću i odbio je da povjeruje u Chandrasekharov nalaz. Smatrao je da je naprosto nemoguće da neka zvijezda kolabira do razmjera tačke. Isto mišljenje dijelila je većina naučnika: i sam Einstein je objavio rad u kome je tvrdio da se zvijezde ne bi smanjile do nultih razmjera. Odbojno držanje drugih naučnika, a posebno Eddingtona, Chandrasekharovog pređašnjeg učitelja i vodećeg autoriteta na polju ustrojstva zvijezda, nagnalo je Chandrasekhara da napusti rad na ovom području i da se usredsredi na druge astronomske probleme, kao što je kretanje zvjezdanih jata. Kada mu je, međutim, pripala Nobelova nagrada 1983, bilo je to, bar djelimično, za njegova rana izučavanja graničnih masa hladnih zvezda.



Subrahmanyan Chandrasekhar je rođen kao jedno od desetero djece Chandrasekhara Subrahmanya Ayyara i njegove supruge Sita Balakrishnan, u obitelji Tamil u Punjabu u Indiji. Otac mu je u to vrijeme radio kao zamjenik glavnog revizora sjeverozapadnih željeznica. Kao najstariji od četiri sina očekivalo se da će slijediti očeve korake i dobiti posao u vladi. Ali mladi Chandrasekhar bio je skloniji nauci, nadahnuo ga je njegov ujak, sir C. V. Raman. Pohađao je hinduističku gimnaziju u Madrasu od 1922-25., Nakon što je u domu dobio osnovno obrazovanje od tutora. 1925. upisao se na predsjednički koledž u Madrasu, gdje je ostao do 1930. godine, napisavši svoj prvi rad, "Kompatonsko rasipanje i nova statistika", 1929.


U junu 1930. dobio je svoj B.SC. (Hon.) iz fizike nakon čega mu je dodijeljena stipendija Vlade Indije za nastavak poslijediplomskog studija na Univerzitetu u Cambridgeu.

Tokom njegova vremena provedenog u Engleskoj zaljubio se u koncept bijelih patuljastih zvijezda. Započeo je radom na statističkoj mehanici degeneriranog plinskih elektrona u bijelim patuljcima.


Nakon što je radio na neprozirnosti i modelirao zvjezdane fotosfere Bornova instituta, prešao je na Institut za teorijsku fiziku u Kopenhagenu na posljednju godinu studija. Doktorirao je u Cambridgeu 1933. godine i bio je izabran za nagradno stipendiranje na Trinity Collegeu za razdoblje 1933–37.


Na mjesto asistenta na Univerzitetu u Chicagu imenovan je u januaru 1937. na preporuku dr. Otta Struvea i predsjednika Roberta Maynarda Hutchinsa. Chandrasekhar je ostao na Univerzitetu u Chicagu cijelu svoju karijeru. Postao je vanrednim profesorom 1942., a redovm dvije godine kasnije, tj. 1944. godine. 1947. godine imenovan je uglednim profesorom teoretske astrofizike i postao je profesor emeritus 1985. godine.


Bio je urednik časopisa "Astrofizički časopis" od 1952. do 1971. godine i pod njegovim je uredništvom pretvorio privatni časopis u Nacionalni časopis Američkog astronomskog društva.


Tokom karijere radio je ne samo na Univerzitetu u Chicagu, već i kasnije u NASA-inom laboratoriju za astrofiziku i svemirska istraživanja koji je sagrađen 1966. godine.

Čak se i tijekom posljednjih godina držao izuzetno zauzetim u postizanju novijih naučnih ciljeva. Godine 1990. započeo je rad na projektu detaljnih geometrijskih argumenata u knjizi Sir Philaphiae Naturalis Principia Mathematica sir Isaca Newtona.


Najpoznatiji je po tome što je otkrio „Chandrasekhar granicu“ s kojom je dokazao da postoji maksimalna masa koja se može podržati protiv gravitacije pritiskom koji čine elektroni i jezgre. Najneverovatnije u vezi s ovim otkrićem je da ga je smislio još dok je bio student.


1968. godine odlikovan je Padmom Vibushan, drugim najvišim civilnim priznanjem Indije zbog njegovih izuzetnih i uglednih usluga u području nauke.

Dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1983. koju je podijelio zajedno s Williamom A. Fowlerom za njegov rad na strukturi i evoluciji zvijezda. Međutim, bio je uznemiren što je citat spominjao samo njegovo najranije djelo, a ne i njegova kasnija.


Upoznao je Lalitha Doraiswamy dok je bio na Predsjedničkom koledžu u Madrasu, a njih dvoje su sklopili duboko prijateljstvo koje je ubrzo preraslo u ljubav. Par se vjenčao u septembru 1936. Nisu imali djece.


Umro je 1995. od srčanog udara.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com