Stephen Hawking: "Želio sam da dosegnem do najdaljih dubina Vaseljene"



- Stephen Hawking o svom djetinjstvu


Rođen sam 8. januara 1942. godine, tačno tri stotine godina posle Galilejeve smrti. Procjenjujem, međutim, da se toga dana rodilo još oko dvije stotine hiljada drugih beba. Rođen sam u Oksfordu, iako su moji roditelji živili u Londonu. Bilo je to stoga što je Oksford predstavljao zgodno mjesto da čovek dođe na svijet tokom Drugog svetskog rata: Njemci su, naime, pristali da ne bombarduju Oksford i Kembridž, dok su se Britanci zauzvrat saglasili da ne bombarduju Hajdelberg i Getingen. Prava je šteta što se ovaj civilizovani dogovor nije mogao proširiti na više gradova. Moj otac poticao je iz Jorkšira. Njegov otac, moj djed, bio je imućni ratar. Nakupovao je previše imanja i bankrotirao tokom poljoprivredne depresije početkom ovog stoljeća. Ovo je prilično pogodilo roditelje mog oca, ali oni su ipak uspjeli da ga pošalju na Oksford, gde je studirao medicinu. Odabravši izučavanje tropske medicine, uputio se u istočnu Afriku 1937. godine. Kada je počeo rat, prešao je pola crnog kontinenta da bi se na Sredozemlju ukrcao u brod za Englesku, gde se dobrovoljno javio u vojnu službu. Rečeno mu je, međutim, da će biti korisniji u medicinskim istraživanjima. Majka mi je rođena u Glazgovu, u Škotskoj, kao drugo od sedmoro djece u ljekarskoj porodici. Porodica se preselila na jug, u Devon, kada joj je bilo dvanaest godina. Kao ni očeva porodica, ni majčina nije dobro stajala, ali su ipak uspeli da je pošalju na Oksford. Poslije Oksforda, bavila se raznim poslovima; bila je čak i poreski inspektor, ali to joj se nije dopalo. Napustila je tu službu i postala sekretarica. Tako je i upoznala mog oca na početku rata. Živili su na Hajgejtu, u sjevernom Londonu.


Moja sestra Meri rođena je osamnaest mjeseci poslije mene. Pričali su mi da se nisam obradovao njenom dolasku. Tokom cijelog djetinjstva, među nama je postojala napetost, podsticana malom razlikom u godinama. Kada smo odrasli, međutim, ove napetosti je nestalo i mi smo otišli na različite strane. Ona je postala ljekar, na očevo zadovoljstvo. Moja mlađa sestra, Filipa, rođena je kada mi je bilo skoro pet godina i kada sam već mogao da shvatam ono što se događa. Sjećam se da sam se radovao njenom dolasku kako bi nas bilo troje da se igramo. Bila je veoma bistro dijete. Uvek sam uvažavao njen sud i njeno mišljenje. Moj brat Edvard rođen je znatno kasnije, kada mi je bilo četrnaest godina, tako da on uopšte nije pripadao svijetu mog detinjstva. Veoma se razlikovao od nas troje, ne naginjujući nimalo nauci i intelektualnim stvarima. Bilo je to vjerovatno dobro po nas. Kao dijete, bio je prilično težak, ali čovek nije mogao da ga ne voli. Ono čega se najranije sjećam jeste to kako stojim u jaslicama u Bajron Hauzu, na Hajgejtu, i ne prestajem da plačem. Svuda oko mene djeca su se igrala igračkama koje su mi izgledale čarobno, ali meni su bile samo dvije i po godine i ovo je bilo prvi put da sam ostavljen sa ljudima koje ne poznajem. Mislim da je moje roditelje prilično iznenadila ovakva reakcija, zato što sam im ja bio prvo dijete, a držali su se udžbenika o podizanju potomstva u kome je stajalo da djeca treba da počnu sa uspostavljanjem društvenih odnosa već sa dvije godine. Poslije tog groznog jutra, povukli su me iz Bajron Hauza, u koji sam se vratio tek godinu i po kasnije.


U to vrijeme, tokom rata i neposredno poslije njega, Hajgejt je bio područje gdje je živjelo puno naučnika i ljudi sa univerziteta. U nekoj drugoj zemlji, njih bi nazivali intelektualcima, ali Englezi nikada nisu priznavali da imaju intelektualce. Svi ti roditelji slali su svoju djecu u školu Bajron Hauz, koja je za ta vremena bila veoma napredna. Sjećam se da sam se požalio roditeljima da me tamo ničemu ne uče. U školi nisu imali povjerenja u ono što je predstavljalo prihvaćen način podučavanja. Umesto toga, trebalo je da naučite da čitate, ne shvatajući uopšte da vas nečemu uče. Na kraju sam naučio da čitam, ali tek pošto sam duboko zašao u osmu godinu. Moja sestra Filipa naučila je da čita na uobičajeniji način i to već sa četiri godine. Doduše, ona je uvijek bila bistrija od mene. Živili smo u visokoj i uskoj viktorijanskoj zgradi koju su moji roditelji kupili veoma jeftino tokom rata, kada su svi smatrali da će London biti bombardovanjem sravnjen sa zemljom. I odista, jedna raketa 'fau-2' pala je samo nekoliko kuća od nas. Izbivao sam tada iz kuće sa majkom i sestrom, ali se u njoj nalazio moj otac. Srećom, nije bio povređen, a ni kuća nije bila mnogo oštećena. Godinama posle toga, u blizini je zjapio krater koji je napravila ta bomba; igrao sam se u njemu sa mojim prijateljem Hauardom, koji je živio tri kuće dalje na drugu stranu. Hauard je predstavljao otkrovenje za mene, zato što njegovi roditelji nisu bili intelektualci kao roditelji sve ostale dece koju sam poznavao. Išao je u opštinsku školu, a ne u Bajron Hauz, i znao je sve o fudbalu i boksu - sportovima za koje se moji roditelji ni u snu ne bi zanimali.


Među moje najranije uspomene spada i ona o dobijanju prvog voza. Igračke nisu proizvođene tokom rata, bar ne za domaće tržište. Ali mene su silno privlačili modeli vozova. Otac je pokušao da mi napravi voz od drveta, ali to me nije zadovoljilo, zato što sam želio nešto što radi. Otac je uspeo da nabavi jedan polovni vozić na navijanje, opravio ga pomoću lemilice i poklonio mi ga za Božić kada sam imao skoro tri godine. Voz nije naročito dobro radio. Ali otac je otišao za Ameriku odmah posle rata, a kada se vratio brodom Kvin Meri, donio je majci neke stvari od najlona koje se nisu mogle nabaviti u Britaniji u to vreme. Meri je dobila lutku koja je zatvarala oči kada biste je položili. Za mene je stigao američki voz, čija je lokomotiva imala plug pred sobom, dok su šine išle u obliku broja osam. Još se sjećam oduševljenja koje sam doživio kada sam otvorio kutiju. Vozovima na navijanje ništa nije falilo, ali ono što sam ja stvarno želio bio je električni voz. Sate sam provodio posmatrajući izloženi model u Željezničkom klubu u Krauč Endu, blizu Hajgejta. Maštao sam o električnim vozovima. Konačno, kada su jednom prilikom moji roditelji bili negdje odsutni, iskoristio sam priliku da iz poštanske štedionice podignem sav svoj skromni kapital koji su mi ljudi davali u posebnim prilikama kao što je, na primjer, krštenje. Ovim novcem sam kupio električni voz, ali, na moju osujećenost, on nije dobro radio. Danas znamo za prava potrošača. Trebalo je da vratim voz i da zahtjevam da mi ga radnja ili proizvođač zamjene, ali u to vrijeme smatralo se da je povlastica kupiti nešto, a ako to ne bi bilo ispravno, onda naprosto niste imali sreće. I tako sam platio opravku elektromotora lokomotive, ali voz ipak nikada nije proradio kako treba. Kasnije, kao omladinac, pravio sam modele aviona i brodova. Nikada nisam bio umješan u ručnom radu, ali ovo sam radio sa mojim školskim drugom Džonom MekKlenahenom, koji je bio znatno umješniji i čiji je otac držao radionicu u kući. Namjera mi je stalno bila da pravim modele koji bi radili i koje bih mogao da kontrolišem. Bilo mi je svejedno kako izgledaju. Mislim da me je isti poriv nagnao da izumim niz veoma složenih igara sa jednim drugim školskim drugom, Rodžerom Fernejhjuom. Napravili smo jednu 'proizvođačku igru', sa fabrikama u kojima su pravljeni proizvodi različitih boja, sa putevima i kolosjecima kojima su bivali prevoženi, a bila je tu i berza. Smislili smo i 'ratnu igru' koja se igrala na ploči od četiri hiljade kvadratića, pa čak i 'feudalnu igru' u kojoj je svaki igrač predstavljao čitavu dinastiju sa rodoslovom. Mislim da su ove igre, kao i vozovi, brodovi i avioni, poticali iz potrebe da se dokuči kako stvari rade i da se one stave pod kontrolu.


U vrijeme kada sam počeo rad na doktoratu, ovu potrebu zadovoljavalo je istraživanje u oblasti kosmologije. Ako dokučite kako Vaseljena dejstvuje, vi je na neki način kontrolišete. Godine 1950., očevo radno mjesto premješteno je iz Hempsteda, blizu Hajgejta, u novopodignuti Nacionalni institut za medicinska istraživanja u Mil Hilu, na sjevernom kraju Londona. Umjesto da se kroz grad putuje iz Hajgejta, izgledalo je razumnije iseliti se iz Londona, a onda putovati u grad. Tako su moji roditelji kupili kuću u varoši Sent Olbans, središtu biskupije, desetak milja severno od Mil Hila, odnosno dvadeset milja severno od središta Londona. Bila je to velika viktorijanska kuća koja se odlikovala elegantnošću i karakterom. Roditelji mi nisu dobro stajali kada su je kupili, a i valjalo je obaviti mnogo radova pre no što smo se mogli useliti. Kao pravi Jorkširac, moj otac je posle toga odbijao da plaća bilo kakve nove popravke. Umesto toga, svojski se trudio da je sam održava i boji, ali bila je to velika kuća, a on nije bio baš najvičniji tim poslovima. Kuća je, međutim, bila stameno sazdana, tako da je izdržala ovaj nemar. Moji roditelji prodali su je 1985, u vrijeme očeve bolesti (on je umro 1986). Vidio sam je nedavno. Kako izgleda, nije mnogo rada u nju uloženo, ali ona ipak djeluje uglavnom isto. Kuća je bila predviđena za obitavanje porodice sa poslugom, a u sobi za serviranje nalazila se ploča sa zvoncima na kojoj su se oglašavali pozivi. Razumije se, mi nismo imali poslugu, ali moja prva spavaća soba bila je mala prostorija u obliku latiničnog slova 'L' koja prvobitno mora da je pripadala nekoj služavki. Zatražio sam da mi ona bude dodjeljena na nagovor moje rođake Sare koja je bila nešto starija od mene i kojoj sam se silno divio. Kazala mi je da će tu biti baš zgodno za igru. Jedna od pogodnosti sobe bila je to što smo kroz prozor mogli da iziđemo na krov spremišta za bicikle, a odatle da se spustimo na zemlju. Sara je bila kćer starije sestre moje majke, Dženet, koja je završila medicinu i udala se za jednog psihijatra. Oni su živeli u sličnoj kući u Harpendenu, selu pet milja dalje na sever, što je i bio jedan od razloga da se preselimo u Sent Olbans. Za mene je bilo veoma važno da se nađem blizu Sare i često sam autobusom odlazio u Harpenden.


Sent Olbans se, inače, nalazi blizu ostataka starog rimskog grada Verulamijuma, koji je, uz London, predstavljao najznačajniju rimsku naseobinu u Britaniji. U srednjem vijeku, tu se nalazio najbogatiji manastir u Britaniji. Podignut je oko svetilišta svetog Albana, rimskog centuriona, o kome postoji predanje da je bio prva osoba u Britaniji pogubljena zbog hrišćanske vjere. Sve što je ostalo od manastira jesu jedna veoma velika i prilično ružna crkva, kao i staro zdanje kapije - sada deo škole u Sent Olbansu, u koju sam docnije išao. Sent Olbans je bio pomalo teško i konzervativno mjesto u poređenju sa Hajgejtom ili Harpendenom. Moji roditelji tu nisu stekli prijatelje. Djelimično je to bila i njihova krivica, pošto su se po prirodi držali izdvojeno, naročito moj otac. Ali dobrim dijelom je to bio odraz drugačije vrste populacije; sasvim je, naime, izvesno da se roditelji nijednog od mojih školskih drugova iz Sent Olbansa nisu mogli računati u intelektualce. Na Hajgejtu, naša porodica se osećala prilično normalno, ali u Sent Olbansu su nas nesumnjivo držali za ekscentrike. Ovo viđenje osnaženo je ponašanjem mog oca koji nimalo nije držao do spoljašnjosti ako je to moglo da mu donese uštedu. Porodica mu je bila veoma siromašna kada je on bio mlad, što je na njega ostavilo trajan utisak. Teško mu je padalo da troši novac na vlastitu udobnost, čak i onda kada je, u poznijim godinama, to mogao sebi da dopusti. Odbio je da uvede centralno grijanje, iako je slabo podnosio hladnoću. Umjesto toga, oblačio je po nekoliko džempera, kao i kućni ogrtač preko normalne odjeće. Prema drugim ljudima bio je, međutim, veoma velikodušan.


Tokom pedesetih godina smatrao je da nismo u prilici da nabavimo novi auto, pa je tako kupio jedan predratni londonski taksi, za koji smo on i ja podigli montažnu baraku kao garažu. Susjede je ovo silno rasrdilo, ali nas nisu mogli sprečiti. Kao i većina dečaka, osećao sam potrebu da se prilagođavam sredini, tako da su me roditelji dovodili u nepriliku. Ali njih to nimalo nije brinulo. Kada smo se doselili u Sent Olbans, upisali su me u djevojačku školu, koju su - protivno njenom nazivu - pohađali i dječaci do uzrasta od deset godina. Pošto sam tu proveo jedno tromjesečje otac je krenuo na jedan od svojih pohoda u Afriku, na koje se zapućivao skoro svake godine; ovoga puta trebalo je da ostane na putu puna četiri meseca. Mojoj majci nije se dopalo što će toliko dugo ostati sama sa djecom, pa je tako povela mene i dve sestre u posetu svojoj školskoj drugarici Beril koja je bila udata za pesnika Roberta Grejvsa. Oni su živili u selu Deja, na španskom ostrvu Majorci. Bilo je to samo pet godina posle rata i na vlasti se još nalazio španski diktator Fransisko Franko, koji je bio saveznik Hitlera i Musolinija. (U stvari, on je ostao na vlasti još pune dve decenije.) Uprkos ovoj okolnosti, moja majka, koja je bila član Lige mladih komunista prije rata, nije se ustezala da se sa troje dece zaputi brodom i vozom na Majorku. Iznajmili smo kuću u Deji i tu nam je bilo veoma lepo. Robertov sin Vilijem i ja imali smo istog privatnog učitelja. Čovjek je bio Robertov štićenik i više ga je zanimalo da napiše dramu za edinburški festival nego da nas podučava. Naložio bi nam stoga da svakoga dana pročitamo neki odlomak iz Biblije, a potom da napišemo sastav o tome. Zamisao je bila da tako naučimo ljepotu engleskog jezika. Prije no što smo otišli odatle, proradili smo cijelo 'Postanje' i zašli u 'Izlazak'. Jedna od najvažnijih stvari koje sam tu naučio bila je da ne počnem rečenicu veznikom 'I'. Primijetio sam, međutim, da mnoge rečenice u Bibliji počinju upravo sa 'I', ali mi je objašnjeno da se engleski promijenio od vremena kralja Džejmsa. Ali zašto nas onda, usprotivio sam se ja, tjeraju da čitamo Bibliju? No, moje protivljenje ispalo je uzaludno. Robert Grejvs bio je u to vrijeme veoma sklon simboličnosti i mističnosti Biblije.


Kada smo se vratili sa Majorke, proveo sam godinu dana u drugoj školi, a onda sam polagao ispit koji se nazivao 'jedanaest i više'. Bio je to, zapravo, test inteligencije; morala su ga položiti sva djeca koja su željela da pohađaju državne škole. U međuvremenu se od toga odustalo, poglavito stoga što puno djece iz srednje klase nije uspjelo da ga savlada, pa su slata u neakademske škole. Ali ja sam uvijek bolje prolazio na testovima i ispitivanjima nego u ocjenjivanju u redovnoj nastavi; položio sam 'jedanaest i više' i tako obezbjedio besplatno mjesto u školi u Sent Olbansu. Kada mi je bilo trinaest godina, otac je poželio da se oprobam u Vestminsterskoj školi, jednoj od glavnih 'javnih' - što će reći, privatnih škola. U to vreme postojala je oštra podela u obrazovanju koja je išla linijom što je razdvajala klase. Moj otac je smatrao da je to što je bio bez statusa i veza uslovljavalo da ga podređuju drugim ljudima koji su bili manje sposobni, ali su imali više mjesto u društvu. Kako moji roditelji nisu bili imućni, trebalo je da se izborim za stipendiju. Bio sam, međutim, bolestan u vrijeme polaganja ispita za stipendiju, tako da je nisam dobio. Ostao sam stoga u školi u Sent Olbansu gde sam stekao obrazovanje koje je bilo podjednako dobro, ako ne i bolje od onoga koje bih dobio u Vestminsteru. Nikada nisam smatrao da mi to što nemam visoko mjesto u društvu predstavlja neki nedostatak. Englesko obrazovanje bilo je u to vrijeme veoma hijerarhijsko. Ne samo što su se škole dijelile na akademske i neakademske, nego su se i one akademske dalje dijelile u grupe A, B i C. Ova podjela pogodovala je onima iz grupe A, ali ne i iz grupe B, dok je u grupi C već bilo sasvim loše. Ja sam dospio u grupu A zahvaljujući rezultatima sa ispita 'jedanaest i više'. Ali poslije prve godine, svi koji bi po uspehu bili ispod dvadesetog mesta u razredu prebacivani su u grupu B. Bio je to težak udarac njihovom samopouzdanju od koga se neki nikada nisu oporavili. Poslije prva dva tromjesečja u Sent Olbansu, bio sam dvadeset četvrti, odnosno dvadeset treći, ali zato sam poslije trećeg zauzeo osamnaesto mesto, što mi je omogućilo da za dlaku ostanem u grupi A. Uvijek sam po uspjehu bio negdje u sredini razreda. (Razred je inače bio natprosječan.) Moji školski zadaci bili su neuredni, dok mi je rukopis bacao nastavnike u očaj. Ali drugovi iz razreda prozvali su me 'Ajnštajn', videći u meni vjerovatno i nagoveštaje nečeg boljeg.


Kada mi je bilo dvanaest godina, jedan od mojih prijatelja opkladio se sa drugim u vrećicu slatkiša da od mene nikada ništa neće ispasti. Ne znam šta je bilo sa ovom opkladom niti ko ju je dobio. Imao sam šest ili sedam bliskih prijatelja, a sa većinom njih i dalje održavam vezu. Često smo vodili duge rasprave o svemu i svačemu, od modela koji se kontrolišu radio-vezom do religije i od parapsihologije do fizike. Jedna od stvari o kojoj smo razgovarali bio je nastanak Vaseljene, kao i to zbog čega je Bogu uopšte bilo potrebno da je stvori i stavi u dejstvo. Čuo sam o tome da se svjetlost što stiže sa dalekih galaksija odlikuje pomakom ka crvenom kraju spektra, za šta se smatralo da ukazuje na širenje Vaseljene. (Pomak ka plavom kraju govorio bi o njenom sažimanju.) Ali bio sam uvjeren da mora postojati neki drugi razlog za crveni pomak. Možda se svjetlost umori i sva zajapuri na putu do nas. U osnovi nepromjenjiva i vječna Vaseljena izgledala je nekako znatno prirodnija. Shvatio sam da nisam bio u pravu tek pošto sam proveo dvije godine pripremajući doktorat. Kada sam stigao u posljednja dva razreda škole, poželio sam da se specijalizujem u matematici i fizici. Imao sam veoma nadahnjujućeg nastavnika iz matematike, gospodina Tatu, a u školi je upravo podignut matematički kabinet u kome se nalazila stalna učionica matematičkog razreda. Ali moj otac se tome veoma protivio. Smatrao je da matematičari mogu da se zaposle jedino kao nastavnici. Njemu bi se najviše dopalo da sam se opredjelio za medicinu, ali mene nije zanimala biologija koja mi je izgledala odveć opisna i nedovoljno fundamentalna. Ona je uz to i uživala prilično nizak ugled u školi. Najpametniji momci posvećivali su se matematici i fizici, dok su oni manje bistri odlazili na biologiju. Otac je znao da ja neću odabrati biologiju, ali naveo me je da se okušam u hemiji i sasvim malo u matematici. Smatrao je da će na ovaj način moje naučne perspektive biti otvorene. Ja sam sada profesor matematike, ali nigdje je formalno nisam učio od kad sam sa sedamnaest godina napustio školu u Sent Olbansu. Morao sam usput da stičem znanja o njoj. Pratio sam studente u Kembridžu, odmakavši im uvijek po nedelju dana na kursevima.


Moj otac se bavio istraživanjem tropskih bolesti, pa me je tako vodio u svoju laboratoriju u Mil Hilu. Uživao sam u tome, naročito kada bi mi se pružila prilika da gledam kroz mikroskop. Također me je vodio u kuću sa insektima, gdje je držao komarce zaražene tropskim bolestima. To me je onespokojavalo, zato što mi se činilo da je uvek na slobodi po nekoliko ovih insekata. On je bio veoma predan poslu i zaokupljen istraživanjem. Uvijek je uzimao na svoja pleća više od drugih ljudi, zato što je smatrao da su oni tu ne zbog toga što su bolji od njega nego zbog društvenog položaja i veza. Često me je upozoravao na tu vrstu ljudi. Ali mislim da se u ovom pogledu fizika razlikuje od medicine. U njoj je svejedno koju si školu pohađao ili sa kim si u rođačkoj vezi. Računa se samo ono što postižeš. Oduvijek me je zanimalo kako stvari rade, pa sam ih tako rastavljao da bih to ustanovio, ali nisam bio baš tako umješan kada ih je trebalo ponovo sklopiti. Moje praktične sposobnosti nikada nisu bile na nivou mog teorijskog umjeća. Otac je podsticao moje zanimanje za nauku, pa me je čak podučavao u matematici sve dok ga nisam nadrastao. Sa ovakvim obrazovanjem, kao i uz posao moga oca, izgledalo mi je prirodno da ću se baviti naučnim istraživanjem. U ranim godinama nisam pravio mnogo razlike između pojedinih nauka. Ali kada sam napunio trinaest ili četrnaest godina, znao sam da želim da se posvetim istraživanju na polju fizike, zato što je to bila najosnovnija od svih disciplina. Opredjelio sam se za ovo uprkos okolnosti da je fizika bila najdosadniji predmet u školi, zato što mi je izgledala tako laka i očigledna. Hemija mi je delovala znatno zabavnije zato što su se u njoj zbivale neočekivane stvari, kao što su eksplozije. Ali fizika i astronomija nudile su nadu da ćemo jednom dokučiti odakle potičemo i zašto smo ovde. Želio sam da dosegnem do najdaljih dubina Vaseljene. Možda sam to u maloj meri uspio, ali svakako još ima puno toga što želim da doznam.


- Stephen Hawking - Odnos javnosti prema nauci


Dopadalo nam se to ili ne, svijet u kome živimo veoma se promijenio u posljednjih sto godina, a sva je prilika da će se još više promijeniti u narednih stotinu. Neki ljudi bi voljeli da zaustave ove promene i da se vrate u jedno doba koje njima izgleda čistije i jednostavnije. Ali, kako nas istorija uči, prošlost nije bila tako divna. Život, doduše, nije bio baš rđav za povlašćenu manjinu, premda je i ona morala da se snalazi bez moderne medicine, dok je porođaj bio veoma rizičan za žene. Za većinu ljudi, međutim, život je bio težak, grub i kratak. U svakom slučaju, čak i kada bismo to želili, ne bismo mogli da vratimo sat u neko ranije doba. Znanje i tehnike ne mogu se tek tako zaboraviti. Niti se u budućnosti može spriječiti dalji napredak. Čak i kada bi se obustavila sva vladina ulaganja u istraživanja (a sadašnja vlada na tome zdušno radi), sila konkurencije i dalje bi dovodila do napretka u tehnologiji. Štaviše, nikako se ne mogu spriječiti radoznali umovi da razmišljaju o temeljnim naukama, bili oni plaćeni za to ili ne. Jedini način da se spriječi potonji razvoj bilo bi osnivanje globalne totalitarne države koja bi se borila protiv svega novog, ali ljudska preduzimljivost i domišljatost su takve da čak ni to ne bi uspjelo. Time bi se jedino postiglo usporenje brzine promjena.


Ako prihvatimo da ne možemo osujetiti nauku i tehnologiju u tome da mijenjaju svijet, onda bar možemo pokušati da obezbjedimo da promjene koje one donose budu okrenute u dobrom pravcu. U jednom demokratskom društvu ovo znači da javnost treba da ima osnovnu upućenost u nauku, tako da može obavješteno da donosi odluke, a ne da ih prepusti stručnjacima. U ovom trenutku, javnost ima prilično dvoličan odnos prema nauci. Ona očekuje nastavak postojanog poboljšavanja standarda života, koji su obezbedila nova otkrića u nauci i tehnologiji, ali je također nepovjerljiva prema nauci zato što je ne razumije. Ovo nepovjerenje očigledno je u klišeu ludog naučnika koji u svojoj laboratoriji radi na pravljenju Frankenštajna. To je također važan činilac koji stoji iza podrške zelenim strankama. Ali javnost se također veoma zanima za nauku, posebno za astronomiju, kao što to pokazuje velika gledanost televizijskih serija kao što je Kosmos i velika popularnost naučne fantastike.


Šta se može preduzeti da se iskoristi ovo zanimanje i da se javnosti pruži odgovarajuća naučna upućenost kako bi mogla da donosi obavještene odluke o predmetima kao što su kisele kiše, učinak staklene bašte, nuklearno naoružanje i genetski inženjering? Jasno, osnova mora počivati na onome što se uči u školama. Ali u školama se nauka često predstavlja na suhoparan i nezanimljiv način. Djeca je uče da bi dobila prolaznu ocenu, ne uviđajući značaj koji ona ima u svijetu što ih okružuje. Štaviše, nauka se poglavito predaje preko jednačina. Iako su jednačine sažet i tačan vid opisivanja matematičkih zamisli, one plaše većinu ljudi. Kada sam nedavno pisao jednu popularnu knjigu, ukazano mi je na to da će svaka jednačina koju navedem prepoloviti broj kupaca. Ipak sam uključio jednu jednačinu - poznato Ajnštajnovo E = mc2. Možda bih bez nje prodao dvostruko više primeraka. Naučnici i inženjeri izražavaju svoje zamisli u obliku jednačina, zato što je potrebno da znaju tačnu vrijednost kvantiteta. Ali za nas ostale dovoljno je kvalitativno razumijevanje naučnih zamisli, a to se može predočiti riječima i dijagramima, bez uvođenja jednačina. Nauka o kojoj ljudi uče u školi može da pruži osnovni okvir. Ali brzina naučnog napretka sada je tako velika da uvijek ima novih dostignuća koja su se zbila pošto ste završili školu ili fakultet. U školi uopšte nisam učio o molekularnoj biologiji ili tranzistorima, a genetski inžinjering i kompjuteri predstavljaju oblasti za koje je najvjerovatnije da će u najvećoj mjeri uticati na naš budući život.


Knjige i časopisi koji se bave popularizacijom nauke doprinose tome da budemo u toku sa novim razvojima, ali čak i najuspješniju naučnopopularnu knjigu pročita samo mali dio populacije. Jedino televizija može da obezbjedi uistinu masovnu publiku. Na televiziji ima stvarno dobrih emisija o nauci, ali u drugim programima naučna čudesa predstavljaju se naprosto kao čarobnjaštvo, bez objašnjavanja ili pokazivanja kako se ona uklapaju u okvire naučnih zamisli. Urednici naučnih programa na televiziji treba da shvata da je na njima odgovornost da obrazuju javnost, a ne samo da je zabavljaju. Koje su naučne teme koje javnost treba da ima u vidu kako bi pozvano mogla da donosi odluke u bliskoj budućnosti? Najneodložnija među njima jeste ona koja se odnosi na nuklearno naoružanje. Ostali globalni problemi, kao što su zalihe hrane ili učinak staklene bašte, srazmjerno su sporohodni, ali nuklearni rat može da donese okončanje svekolikog ljudskog života na Zemlji u roku od svega nekoliko dana. Popuštanje napetosti između Istoka i Zapada, do čega je došlo svršetkom hladnog rata, dovelo je do toga da strah od nuklearnog rata bude potisnut u svijesti javnosti. Ali opasnost je i dalje prisutna sve dok bude postojalo dovoljno oružja da se satre populacija koja višestruko premašuje onu što danas postoji na svetu.


Čak i ako uspijemo da izbegnemo nuklearni rat, postoje i druge opasnosti koje nas sve mogu uništiti. Postoji 'crnjak' o tome da je razlog što dosad nismo uspostavili kontakt ni sa jednom vanzemaljskom civilizacijom to što civilizacije ispoljavaju težnju ka samouništenju pošto dostignu naš stepen. Ja, međutim, imam dovoljno vjere u zdrav razum javnosti i uvjeren sam da ćemo ovo demantovati.


Hawkingovi tekstovi su preuzeti iz knjige Crne rupe i bebe Vaseljenje

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com