Smijeh koji nećete moći izbaciti iz glave ("Joker", T. Phillips)



Autor: Adnan Bajrović


Joker je lik iz DC stripova koji je tu još od skoro samih Batmanovih početaka. Iako je startao samo kao epizodni neprijatelj, Joker je ubrzo postao ikonom i najvećim neprijateljem Tamnog viteza. Njegova popularnost je s godinama postajala sve veća, a istoj su doprinijele brojne ekranizacije. Mnogi fanovi bi, vjerovatno, volili vidjeti neke druge neprijatelje iz Batmanovog kataloga kao recimo Deathstrokea, ali neosporno je da Joker uvijek predstavlja poseban podvig kako za glumce, tako i autore, režisere i druge.


Sa svakim Jokerom dolazile su i posebne reakcije, bilo da su u pitanju izbori glumaca, bilo da je riječ o finalnom projektu. I danas možemo reći da su svi Jokeri do sada (čak uzevši i verziju koju je igrao Jared Leto) uvijek znali ponuditi neku novu i originalnu verziju ludila gotamskog princa kriminala. Međutim, dok se od potonjih većinom to nije očekivalo, zbog čega je izvedba bila još djelotvornija, od Joaquina Phoenixa su svi očekivali ništa manje od blistave izvedbe.


Warner Bros. je po prvi put, unazad nekoliko godina, uspio sklopiti savršen recept za savršen film iz DC univerzuma. Sastojci koji su činili taj recept su režiser koji je do sada radio pretežno komedije u obliku Todda Phillipsa, jednog od najboljih karakternih glumaca u historiji što Joaquin Phoenix jeste, tome dodajte odličnu skladateljicu Hildur Guðnadóttir i majstora za fotografiju Lawrence Sher. Naravno, recept je daleko od gotovog proizvoda, ali ako se sastojci spoje kako treba dobit ćete vrhunsko djelo kakvim je, već sada sa sigurnošću možemo reći, ispao film Joker.



Mnogo je glasina i ogovaranja pratilo premijeru ovog filma. Od takozvanog glorifikovanja nasilja do straha od toga kako će film o Batmanovom najvećem neprijatelju izgledati bez samog Batmana. Odgovor je bolje nego što smo ikada mogli zamisliti.


Phillips i Phoenix su se odlučili na nešto originalniju i inovativniju priču o Jokeru. Njihov Arthur Fleck ne dolazi iz stripova, iako film sam u mnogočemu podsjeća na neke stripovske verzije (npr. Joker iz The Killing Joke). Arthur Fleck je osoba koja pati od Pseudobulbarovog sindroma, odbačen od društva na samu marginu. On je osoba koja samo želi učiniti svijet boljim mjestom, a kako to učiniti ako ne sa komedijom. No, svijet ne želi biti promijenjen. Zakon jačega je jedino pravilo koje poznaju. Arthurova pojava će ih uvjeriti da i smijeh katkad zna biti zarazan, pa makar on bio i krvav.


Joker je, uz besprijekornu Phoenixovu izvedbu za koju jednostavno ne možemo naći dovoljno riječi hvale, do sada neispričana karakterna studija o razvoju, bolje rečeno o padu jednog čovjeka u ambis u kojem se rodio Princ kriminala. Nema ovdje ni riječi o glorifikovanju nasilja, ali može se pronaći pokoji latentni komentar na sami odnos ljudi prema bolesnima, siromašnima, i slično. No, ovo su teme koje su oduvijek morile stanovnike Gothama. Velika razlika između bogatih, na čelu s Wayne korporacijom, i siromašnih je vodila do velikog nezadovoljstva, problema i u konačnici kriminala.


Upravo u takvom svijetu živi i Arthur Fleck. Phillips je koristeći se motivom štrajka uspio kreirati savršenu atmosferu Gothama: prljavu, ispunjenu plinovima i žabokrečinom, a pri tome ne koristeći se niti jednim jedinim specijalnim efektom.


Ritam i stil su, uz atmosferu, elementi filma koji Phoenixu stvaraju podlogu za briljiranje. Ovo nije Marvelov film u kojem ćete skakati sa stanice na stanicu kao da je riječ o sprintu uz doze humora. Ovdje ste ubačeni u pravu karakternu dramu u kojoj je akcija prebačena na psihološki nivo. Sindrom koji Arthur ima rezultira iznenadnim naletima smijeha, međutim, taj smijeh je nešto što do sada niste imali priliku čuti. Nikada do sada Jokerov smijeh nije stvarao nelagodu kao u ovom slučaju. U nekoliko navrata vaše će sjedište biti neugodno, vrpoljit ćete se, dok će vaše kretnje pratiti smijeh koji nadolazi u valovima.


Smijeh je kroz historiju i literaturu nerijetko bivao motivom oslobađanja. Arthurov smijeh u ovom slučaju dolazi iz oba smijera. Istovremeno je i s okovima u rukama i s ključevima za iste. Ovi efekti njegovog smijeha popraćeni su odličnom muzičkom pozadinom za koju je bila zadužena Hildur Guðnadóttir. Sve je u filmu komplementarno i svi se elementi uznose uzajamno kako bi gradili Jokerov narativ.



Jedna stvar mi je posebno ostala u pamćenju. To je činjenica da je film, iako je zaseban pogled na lik Jokera, uspio kreirati narativ koji ne samo da daje opravdanje jedne gotamsko-batmanske priče, nego daje i savršeno logičan sljed događaja koji su doveli do rivaliteta između Batmana i Jokera, kao i nastanka oba ova lika.


DC i Warner Bros. su u nekoliko navrata pokušavali uspostaviti svojevrsni dark univerzum, ali su uvijek stajali negdje na pola puta želeći se zadržati u domeni prihvatljivoj i za mlađe gledatelje. Ovaj put nije tako. Jokera boli briga za mlađe gledatelje. Zbog toga imamo film koji je karakterno i izvedbeno najozbiljniji i najbolji superherojski film još od Nolanovog The Dark Knight filma.


Sezona nagrada ni Phillipsa ni Phoenixa neće zaobići. Samo se nadam da nijedna nominacija vezana za ovaj film neće završiti samo na tome. Joker je vrijedan svake nagrade.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com