Problem modernih naučno-fantastičnih filmova!



Uoči izlaska filma Prometheus, Ridley Scott je u jednom intervjuu rekao kako je "jedan od problema naučne fantastike činjenica da je sve iskorišteno. Svaka vrsta svemirskog odijela, svaka vrsta svemirskih letjelica. Hodnici su slični, planete su slične. Dakle, ono na šta se pokušavate osloniti su priča i likovi." Ako uzmemo Ridleyeve riječi kao definitivnom istinom, onda možemo postaviti pitanje zašto onda u posljednjih deset godina nemamo tako puno sci-fi filmova fokusiranih na priču i likove?


Postavljeno pitanje je isplivalo na površinu početkom godine kada sam namjeravao kreirati listu sci-fi filmova iz prethodne godine koje bi vrijedilo pogledati ponovo. Zapeo sam nakon svega dva-tri naslova. Pri tome, superheroje sam intencionalno želio izostaviti iz nekoliko razloga; kao prvo previše ih je, što listu čini nevjerovatno lakom za kreirati, kao drugo, postali su praktično žanr sam za sebe, iako se u najvećoj mjeri oslanjaju na naučnu fantastiku, a kao treće, nevjerovatno su popularni, pa ćete ih ionako, htjeli ili ne, pogledati barem još par puta.


Tokom života sam pogledao na stotine sci-fi filmova, a o onima koje nisam gledao, pročitao sam dovoljno materijala da gledanje praktično nije ni potrebno. U toj velikoj skupini se zaista može naići na jedan šablonski problem - priča i/ili likovi su nedovoljno dobri da minimalno 90% tih naslova već po izlasku pada u zaborav. U eri nakon Ridleyeve izjave uspjelo se izdići svega nekoliko sci-fi naslova: Interstellar, The Martian, Arrival, Blade Runner 2049, First Man, Mad Max, Ex-Machina... ok, mogli bi napraviti solidnu listu najboljih filmova u dekadi. Ali to je mali procenat uspješnih naslova od ukupnog broja. Čak i niskobudžetni filmovi, koji nemaju sredstva da nas oduševe scenografijom kao neki od navedenih naslova, priorituzuju pogrešne elemente.



Zašto se priča i likovi ne smatraju toliko bitnim? Zašto se šabloniziraju? Uporedit ćemo Interstellar i prošlogodišnji Ad Astra sa Brad Pittom u glavnoj ulozi. U oba slučaja imamo narativ koji postoji više od dvije hiljade godina, štaviše još od Gilgameša. Lik koji ima osobine heroja, mora poći na put. Put je ovdje glavna narativna linija koja će lika odrediti kao heroja. Interstellar, tačnije Cooperovo putovanje kosmosom je jedno tipično Odisejevo lutanje, a odlazak u crnu rupu predstavlja taj herojski momenat, to prekoračenje crte gdje on prestaje biti običnim čovjekom. Na kraju filma, Cooper baš kao i Odisej, ne može mirno sjediti kući. Taj svijet više nije njegov. I zato se on, baš kao i Odisej, ponovo upušta na putovanje. Iako mislim da je Interstellar trebao imati tragičniju notu na kraju priče, i ovakav odabir kretanja narativa je klasični pristup koji nas prati još od vremena usmene književnosti. Cooper se od početka razvija kao likom koji očigledno ne pripada ovom svijetu. Njegov mu zet kaže da je rođen ili pedeset godina prerano ili pedeset godina prekasno. I to je kasnije uspješno prikazano načinom njegovog snalaženja u kosmičkoj odiseji. Analiziranje, logično zaključivanje, snalaženje i spremnost na djelovanje daleko premašuje sposobnosti svih drugih astronauta. To je moderni Odisej, zar ne?


S druge strane, Roy McBride, kako se zove Brad Pittov lik u Ad Astri, također mora poći na putovanje. McBride ima karakter vojnika, ali on koji je doveden do mjere dehumanizacije. To vidimo kroz scene njegovog odnosa sa ženom ili stalnim ubacivanjem tvrdnje kako ima jako nizak puls u ekstremnim i opasnim situacijama. U oba ova filma putovanje determiniše likove ali i sudbinu čovječanstva. Ipak, u Ad Astri, McBride ne mora poći na putovanje, čitava logička strana njegovog odlaska je besmislena. Poruka koju šalje ocu je mogla biti poslana i za Zemlje, a putovanje nakom Mjeseca je praktično guranje narativa nasilu. No, njegovo doslovno putovanje je bilo potrebno kako bi se izvelo njegovo psihološko putovanje. Tokom filma konstantno smo izloženi naraciji koja nam i preko mjere govori o stvarima. Iako volim naraciju u filmovima, kao u slučajevima Terrencea Malicka, ista je ovdje izvedena jako loše. Emotivni i psihološki put u Ad Astri je trebao biti puno bolje izveden. Prikazan, a ne rečen. Upravo je ovo kombinacija elemenata koji su doveli do propasti filma u kritičkom i finansijskom smislu. Logika priče i njena veza s likovima nije povezana, nije koherentna, niti komplementarna. Roy McBride nije Odisej, nije ni pravi heroj, iako kao lik polazi na put koji bi ga trebao determinisati herojem. Njegov prestup običnog čovjeka je sukob s ocem, a pokušaj njegove humanizacije na kraju na empatijskoj i bilo kakvoj crti nema nikakvog efekta.


Odnos doslovnog i psihološkog putovanja glavnog lika je ono što i druge filmove navedene nakon Interstellara čini kvalitetnim, kao i, naravno, logika uzročno-posljedičnog niza događaja. Zato filmovi kao što su Gemini Man, Men in Black: International, Replicas, Mute, Terminator imaju problema da dospiju do šire publike. Preveliko šabloniziranje narativa i upotreba klišeja za karakteriziranje likova su velike mane u sci-fi filmovima. Ovaj trend koji se dešava posljednjih godina može biti samo prolazna anomalija - žanr u lošem nizu, kao što su horori bili tokom prve decenije ovog stoljeća. Ali, moguće je i da postoje neki širi razlozi zašto smo konstantno bombardovani jedostavno lošim naučno-fantastičnim filmovima. Može se reći da su superheroji druge sci-fi tvorevine gurnuli u neke druge filmske predjele kao što su streaming servisi koji zbog svoje prirode zahtijevaju niže budžete, pa samim tim i manje ulaganje u kvalitetu. No, to je glupost, jer su filmovi kao što su Upgrade ili I am Mother snimljeni s jako niskim budžetima, a hvaljeni su na sve strane.



Treba istaći i činjenicu da naslovi spomenuti na početku teksta nisu imali previše uspjeha također. Blade Runner 2049 je najočigledniji primjer. Film koji se već sada može smatrati klasikom naučne fantastike bio je potpuni finansijski fijasko, a Annihilation (film Alexa Garlanda, Ex Machina) nije čak ni dobio svjetsku distribuciju. Zašto je to slučaj? Ovdje možemo opet prizvati zasićenost tržišta superherojima i sličnim naslovima, koji stvaraju određeni obrazac kod publike šta da očekuju od naučno-fantastičnih filmova. Blade Runner od gledatelja očekuje veći napor i udubljivanje od, na primjer, filma Guardians of the Galaxy.


S druge strane, kreatori onih loših sci-fi filmova iako imaju ideje i sredstva, padaju na testu imaginacije. Zbog toga, neodstatak iste biva zamaskiran blještavilom, humorom, specijalnim efektima i besmislenim dijalozima. Ti filmovi prihvataju ono prihvaćeno mišljenje kojeg se groze svi pravi fanovi naučne-fantastike: svemirski brodovi i elieni su sci-fi. To ne može biti dalje od istine. Naučna fantastika je i o brodovima, i o elienima, i o ljudima, i o međusobnim odnosima, o odnosu prema tehnologiji, shvatanju svijeta na načine koje drugi žanrovi ili realistične tvorevine ne mogu. Kada se ovo ozbiljno shvati, kao i sve prije napisano, uključujući i riječi Ridleya Scotta, dobijat ćemo više filmova kao Blade Runner, a manje onih kao Pacific Rim: Uprising.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com