Pandemije kroz historiju u književnosti!



"...ona je, počevši se širiti par godina prije iz istočnih krajeva, istim tim smrtnicima oduzela nemjerljivi broj života, te se, harajući stalno iz mjesta u mjesto prema Zapadu, sijući bijedu nastavila širiti. U borbi s njom nije vrijedila ni ljudska razboritost, ni poduzete mjere prema kojima su određeni službenici čistili grad od velikih prljavština i zabranjivali ulaz svakom bolesniku, ni mnogi savjeti o zaštiti zdravlja, a uz to pomagale nisu ni ponizne molitve što su ih, ne jednom već mnogo puta, vjernici u naloženim procesijama ili na druge načine upućivali Bogu."


Paragraf koji ste pročitali otkinut je iz prvog poglavlja Bokačovog Dekamerona. Jedan od najvećih klasika literature, nastao 1353. godine, govori nam priču o sedmoro mladih koji se kriju u izolaciji, na obroncima Firence, dok kuga bjesni Italijom (tačnije sedmoro mladih nam govore priče). Nije puno potrebno da se prepozna neka blaga sličnost sa trenutnim stanjem u Italiji i u svijetu u kojem traje ekspanzija korona virusa, untaoč nastojanjima da se ista preventuje.


U literaturi postoji čitav jedan razvojni pravac u kojem glavnu motivsku ulogu igraju pandemije. Tokom stoljeća razlozi i uzroci pandemija su se mijenjali, ali kuga je jedan od najčešće korištenih. Počevši od Bokača, preko Jacka Londona i Mary Shelley, pa do Camusa, kuga je oduvijek prisutna u književnosti.


Smisao u besmislu


Književnost o pandemijama je oduvijek postojala jer su i pandemije postojale. Književnost imitira život ili, što bi rekla jedna uzrečica, život piše romane. Ono što historija ove vrste književnosti označava jeste posvećenost pokušajima u stvaranju određenog smisla i objašnjenja, ili ako ništa pronaći iste u surovom iskustvu panike, užasa i očaja. Narativ je pokušaj sprječavanja besmisla u životu. Uzroci se ne analiziraju, oni skoro nikada nisu osnovna svrha ove književnosti, nego smisao života, pa makar on bio samo unutar priča. Priča je, odnosno literatura, reklamacija protiv onoga što bolest predstavlja, a to je da svijet nije naš. Kao što pripovjedač u Kugi kaže dok bolest pustoši Oran, u nesreći postoji "element apstrakcije i nestvarnosti. Ali kad apstrakcija počne da vas ubija, onda morate početi raditi na tome."


Bolest nije metafora, simbol ili alegorija, to je jednostavno nešto što bezobzirno ubija. Ali reakcija čovječanstva na bolest je nešto što može da odzvanja, da nas tjera da pričamo, analiziramo i propitujemo. Priča je samo jedan od načina da se unese dio mišljenja koji priroda zanemaruje. Potreba da se pričaju priče, da se koristi pripovijedanje kako bi se održao kontinuitet s prošlošću koju je pandemija uzdrmala je impuls profesora Jamesa Smitha, glavnog lika u romanu Crvena kuga, relativno nepoznatog naučno-fantastičnog romana Jacka Londona. Vrijeme radnje u romanu je 2073. godina, a Smith se prisjeća perioda iz 2013. godine, kada je izbila pandemija groznice nazvane Crvena smrt. Bolest je bila snažna i brza, a šteta tako razorna da šest decenija kasnije Smith jedva može samog sebe uvjeriti da njegova sjećanja na nekada sofisticiranu civilizaciju nisu iluzije. Ipak, bivši profesor engleskog jezika i književnosti, svojim unucima priča o svijetu prije Crvene smrti, čak iako ponekad i sam misli da su to sve laži.


Crvena kuga (negdje prevedena kao Skarletna kuga) završava se u dalekoj 2073. godini, istoj godini u kojoj se odvija roman The Last Man Mary Shelley. Iako nije prvo djelo ove prirode, mnogi smatraju Shelleyin roman pretečom pandemijskog romana. Narativ i tekstualnost središnje su teme romana, kad posljednji čovjek primijeti: "Odabrao sam nekoliko knjiga, glavni su Homer i Shakespeare - ali sve biblioteke u svijetu su mi otvorene", postoji osjećaj da čak i u konačnosti njegovog položaja postoji način na koji riječi još uvijek mogu da definišu stvarnost. Čak i naracija iz prvog lica u romanu, usmjerena na svijet bez ljudi koji bi je mogli čitati ili slušati, predstavlja dublji razlog postojanja jezika od same puke komunikacije - da se izgradi svijet na ruševinama, da se ima neka vrsta svjedoka, čak iako je samotan. Jezik ne mora biti za druge, nekada je dovoljno dobar i za nas same. Zbog toga literatura pandemije poprima i neki oblik pobune, sredstvo kojim će se reći da smo i tokom pandemije postojali, da mikrobi i virusi ne mogu umanjiti naše glasove, čak iako bi tijela trebala usahnuti.


Čovjek i prirodni poredak


Premda literatura pandemije posjeduje platonovsku zamisao o čovjekovom postizanju besmrtnosti putem pisanja, tj. pripovijedanja, ona se odlikuje kvalitetom koja je specifična za mitove. Mit kao književna vrsta označava takvu jezičnu tvorevinu koja na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu priču, redovno vezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava, osoba, ljudskih tvorevina ili čitavih naroda. Mit u tom smislu objašnjava neko životno važno pitanje. Koja životno važna pitanja literatura pandemije objašnjava? Prije svega pod životno važnim pitanjem se podrazumijeva i pitanje života samog.


Zato ne treba da nas začudi zašto je ova vrsta pisanih tvorevina svoj procvat doživjela u periodu od Mary Shelley pa naovamo. Ljudski život je više nego ikada postajao krhkijim. Kako je prosvjetiteljska misao na vertikalnoj liniji postavljala Um i razum u ravan sa Bogom, prirodni poredak stvari je pokazivao čovjek samo jedan od zupčanika u mehanizmu svijeta. Tumačenja Camusove Kuge su išla od toga da ona prikazuje kako jedna virusna ideologija može inficirati čitavo jedno društvo, do studija o terorizmu i slično. H. P. Lovecraft je, iako nikada nije pisao o padnemijama, primijetio zamku koju je donosila prosvjetiteljska prevlast nad Prirodom. Njegova proza se u cjelosti može smatrati antimodernističkim i antiprosvjetiteljskim manifestom koji je kasnije prozvan kosmičkim užasom. Kosmički ili ovozemaljski užas, svejedno je. Čitava jedna linija romana se može povući iz ove lovecraftovske linije čiji je najreprezentativniji primjer posljednjih godina roman Annihilation Jeffa Vandermeera.


S druge strane, pored kuge, jedan od najčešćih pandemijskih motiva su i zombiji. Richard Matheson je 1954. godine objavio knjigu Ja sam legenda. U njoj, Robert Neville je posljednji od svoje vrste. Posljednji čovjek. Nepoznata zaraza poharala je čovječanstvo i pretvorila ih u bića iz noćnih mora. Ja sam legenda prikazuje borbu jednog čovjeka protiv svijeta, ali i protiv samoga sebe. Bića iz Ja sam legenda nisu baš ono što bi nazvali zombijima, no predstavljaju jednu od stanica u razvoju ovog tipa romana.


Zombiji su danas omiljeni motivi filmova B produkcije koji se zasnivaju na neosnovanom nasilju i litrama krvi. U svom iskonskom obliku, a koji se i danas znaju kvalitetno iskoristiti, zombiji su možda najbolji pandemijski motiv koji je mogao biti izmišljen. Oni, u zavisnosti od načina prikazivanja, mogu predstavljati strah od drugog i nepoznatog. Taj drugi i nepoznati mogu biti Čovjek sam, društva, nacije, pokreti, ali i drugi društveni i prirodni oblici iz mikro ili makrokosmosa kao što su bakterije, mikrobi, virusi. Djevojka sa svim darovima, na primjer, uzima jedan zanimljiv motiv zombifikacije ljudi - gljivicama.


S druge strane, u seriji The Walking Dead tokom prve sezone i pokušaja objašnjavanja virusa, govori se kako ljudi u svojim mozgovima imaju tu klicu koja nas čini živim mrtvacima, pa tako osoba, makar umrla i priodnom smrću, postaje zombijem. Iako se preživjeli trude oduprijeti toj pandemiji, u očajničkim pokušajima da ne budu pojedeni , rečenica koju Rick Grimes govori We are the walking dead (mi smo hodajući mrtvaci), rezonuje stvarnu sliku svijeta. Čovjekov razum i Um se došli tako visoko na vertikali da su počeli da se izjedaju. Čovjek je živi mrtvac za samoga sebe i prirodu koju želi proždrijeti. Čovjek je živi mrtvac i za bližnjega svoga i za čitav svijet. Horde izbjeglica koje svakim danom napreduju ka Zapadu u potrazi za boljim životom, svijetom bez rata i razaranja, u očima onih drugih liče na masu zombija koji žele prodrijeti u Alexandriu.


Roman Besnilo, iako oboljeli nisu zombiji poprimaju sve odlike potonjih, igra na tu kartu svijeta u malom, svijeta na Londonskom aerodromu, u kojemu se oktrivaju svi fundamentalni iskonski nagoni čovjeka, bez obzira bio on zaražen ili ne. "Svuda gde bude prolazio, svetovi će se preobražavati u kataklizmi strašnijoj od svakog Zemljotresa koji je još od Postanja pogodio Planetu. Svuda gdje bude prolazio predavaće strah, mržnju, bes onima koji budu imali nesreću da od Njegovog dodira odmah ne polude. Poludelima će predati saznanje u čiju prirodu niko nikad neće moći da pronikne. Opet će biti ono za šta je stvoren i što mu je oholi uzurpator prirode - Čovek, na kratko osporio: najopasniji, najmoćniji, najnemilosrdniji stvor u Vaseljeni, nedokučivoj uniji svetova, kojoj je pripadao i Njegov Neuron. Rođen da umre tek kad ostane sam, kad ne bude više smrti od koje bi mogao živeti."


Pekićeva antropološka trilogija - Atlantida, Besnilo i 1999 - kritika je oboljelog čovjeka, čovjeka koji je u svakom slučaju arogantno nametao svoju volju misleći da je vladar Prirode. Ovaj je stav ovjekovječen u romanu u liku ludog nacističkog naučnika koji je i kreirao mutirani virus bjesnila. No, u tu kritiku opet je upakovano još nekoliko otvorenih pitanja koje su vezane za modernog čovjeka, od nekih ideologija kao što su totalitarizam ili religija do čovjekove mehaničke prirode u kojoj su toliko zombificirani da se i ne razlikuju puno od osoba kakve postanu nakon što virus bjesnila zahvati njihov nervni sistem.


Na kraju želim istaći ono što sam rekao i na početku. Sve dok su pandemije moguće u svijetu postojat će i literatura o istima. Iako nerijetko završavaju u žanrovskim djelima koja pod svojom težinom bjesomučno savijaju police u knjižarama, dobar dio ovih književnih tvorevina se bavi dubokim filozofskim i naučnim temama s kojima veliki dio društva u svijetu ne želi da se uhvati u koštac. To se posebno tiče onih vladajućih komponenti u svijetu koje nekada problem ne žele nazvati njegovim pravim imenom. U periodu karantene zbog korone virusa čitajte književnost o pandemijama, jer ćete tamo više naučiti i o samima sebi i drugima, ali i problemima pandemije. Počnite s Dekameronom, Crvenom kugom i Posljednjim čovjekom. Počnite s Camusovom Kugom koja je u februaru zabilježila porast u prodaji širom svijeta. A kada prođete kroz klasike, prođite i kroz savremene književne tvorevine kao što je Pekićevo Besnilo ili Djevojka sa svim darovima. A za kraj, evo vam i link kvalitetnih knjiga o pandemijama uz koje možete uživati.


Autor: Adnan Bajrović

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com