Ontološki status književnih likova



Problem ontološkog statusa književnih likova dijelom potiče od nesuglasja oko definicije književnog lika. M. Bahtin, u djelu “Autor i junak u estetskoj aktivnosti”, navodi definiciju autora, a junaka potom određuje tako da mu je definicija u potpunosti zavisna od pojma autora. Autor je za Bahtina nosilac napregnutog jedinstva završene cjeline djela, a njegova svijest obuhvata junakove svijest i svijet. S druge strane, junak je onaj čije je samoizražavanje obuhvaćeno i prožeto autorovim izražavanjem o junaku. Dakle, junak je autorova kreacija, konačna kombinacija autorovih estetskih potencijala i težnji.


Bahtin nastoji iz unutrašnje perspektive prikazati odnos autora i junaka, te mehanizam njihovog međusobnog samoizražavanja. Utoliko je bitan momenat (poglavlje “Vremensko postojanje junaka”) u kom Bahtin govori kako autor mora otići od samog sebe da bi junak bio oslobođen za slobodno sižejno kretanje u svijetu. Dakle, postoji određena etapa kreativnog procesa u kojoj junak obuhvaća fiktivni svijet stvoren od strane autora i u kojoj junak više nije puka autorova estetska ideja, već ideja koja zadobija poseban status unutar svijeta u kom postoji. Bahtin koristi sintagmu “sižejno kretanje”, koju uslovno povezujem sa glagolom “postojati”.


Odnos ovih dvaju pojmova jedan je od problema kojima ću se u nastavku baviti. Drugi se problem tiče referiranja na fiktivne likove, te je povezan sa distinkcijom između internog i eksternog prediciranja. U radu ću skrenuti pažnju i na jednu drugu distinkciju, onu između primarnih i sekundarnih modulativnih jezika. Mislim da je jedna od ključnih razlika između ova dva oblika jezika upravo u načinu na koji referiraju.


Čitajući literaturu za ovaj rad, pala mi je na pamet ideja koju ću ovdje iznijeti, a tiče se mogućnosti da je književni tekst u nekom smislu performativ. Naravno, on bi bio performativ koji uzrokuje promjene unutar fiktivnog svijeta, ali koji može uzrokovati promjene unutar stvarnog svijeta (npr. slučaj da čitatelj plače zbog nekog književnog lika, ili poznati slučaj samoubistava zbog “Patnji mladog Wertera”). Sagledavanje književnog teksta kao performativa bi trebalo, nadam se, dijelom odgovoriti na pitanje ontološkog statusa književnih likova, ili barem metodološki usmjeriti njegov odgovor.


Šta je književni lik?

Iz perspektive čitaoca: according to the story


Ili ipak, ko je književni lik?

U “Pojmovniku” V. Bitija navodi se nekoliko određenja književnog lika kroz historiju teorije književnosti. Prva od njih jeste teorija proze, koja je lika smatrala “fikcionalnim prikazom osobe”. Za sada ću reći da ova definicija pretpostavlja zapravo vrlo jasnu referencijalnu moć fiktivnog lika na stvarni svijet, a to je problematično iz perspektive podjele jezika na primarni i sekundarni modulativni jezik, o čemu će biti riječi kasnije.


Nadalje, teorija pripovijedanja određuje lika kao jedinicu ukupnog tekstnog sklopa, te ga na neki način izolira od stvarnog svijeta. Barthes je u tom kontekstu određivao lik kao sastavni dio procesa imenovanja, što ga čitatelj izvodi u činu čitanja značenjski sažimajući sve krupnije segmente radnje. Vidljivo je da obje teorije do sada daju definiciju lika koja ga vezuje za instancu čitatelja ili autora. U Barthesovoj teoriji se sugeriše da se lik imenuje (dakle, ovo bi bio svojevrstan performativ, ali o tome nešto kasnije). Šta znači imenovanje lika? Imenovanje omogućava referiranje na taj lik, a to referiranje se može izvesti na dva načina, iz interne i eksterne pozicije. U ovom slučaju govorim samo o referiranju čitaoca na lik.


Analizirajmo sljedeće rečenice:

- Steven Dedalus je pametan.

- Steven Dedalus je fiktivni lik u jednom Joyceovom romanu.


Tačnije, Dedalus se pojavljuje u više Joyceovih romana, što bi značilo još jednu vrijednost procesa imenovanja lika: njegovo ime mu omogućava mobilnost kroz različite fiktivne svjetove. No, u ovim primjerima bitnija je sljedeća okolnost: kada kažemo da je Dedalus pametan, ovaj iskaz je upotrijebio tzv. interni predikat, koja obuhvata sudove o likovima iz perspektive fikcije. Utoliko, svaki iskaz ovog tipa podrazumijeva u sebi dio “u skladu s onim što piše u priči/tekstu”, dakle “Steven Dedalus je pametan u skladu s onim što piše u romanu ‘Portret umjetnika u mladosti’.”


Drugi primjer je primjer eksternog predikata, koji subjektu rečenice (fiktivnom liku) pridaje osobine iz eksterne perspektive u odnosu na fiktivni svijet, dakle sa sviješću da se radi o fiktivnom liku i književnom tekstu. Bitno je reći da oba primjera, dakle oba tipa predikata, daju sudovima u kojima se nalaze istinosnu vrijednost. Dakle, oba primjera mogu biti tačni ili netačni. Ukoliko bismo zauzeli stav da književni likovi ne postoje, prvi primjer ne bi imao istinosnu vrijednost, budući da njegov subjekt ne referira ni na šta u stvarnom svijetu. Ali, ovaj sud sa internim predikatom ipak referira na ono što je “napisano u romanu”. Čini se da onda svaki iskaz ovog tipa prividno uzima za subjekt fiktivnog lika (“Steven Dedalus je pametan.”) i donosi sud o tom subjektu, kao da je taj subjekt stvaran (tačnije: kao da postoji), a da zapravo podrazumijeva prećutno u sebi dio “u skladu s onim što piše u priči/tekstu”. Kada kažemo “Steven Dedalus je pametan u skladu s onim što piše u romanu…” šta smo uradili subjektu rečenice? Da li smo ga iz sekundarnog vratili u primarni modulativni jezik? Da li se od internog predikata zapravo tako načinio eksterni predikat?


Da li frazom “u skladu s onim što piše u romanu” dajemo dodatnu informaciju o subjektu rečenice ili o njegovom predikatu? Ako dajemo dodatnu informaciju o subjektu, onda bi iskaz “Steven Dedalus je pametan u skladu s onim što piše u romanu…” bio jednak iskazu “Steven Dedalus, lik u romanu ‘Portret umjetnika u mladosti’, je pametan.” Tomu ipak nije slučaj - drugi iskaz nam govori da je Steven fiktivni lik, a prvi iskaz nam zapravo to ne govori, on tvrdi da je odlika “bivanja pametnim”, pripisana subjektu, odgovarajuća za taj subjekt s obzirom na ono što piše o njemu u određenom romanu. Ako prosudimo da taj iskaz nije tačan, onda to samo znači da, obzirom na ono što piše u romanu, Dedalusu se ne može pripisati odlika bivanja pametnim - a ne da Dedalus nije pametan.


Dakle, “Steven Dedalus je pametan u skladu s onim što piše u romanu…” ne govori o Dedalusu, već o onom što je o Dedalusu napisano. Stvarni subjekt rečenice je pisani iskaz o Dedalusu.


Međutim, čitalac može reći nešto o fiktivnom liku što je u suprotnosti s onim što piše u književnom tekstu. Npr. ako pisac/pripovjedač ima negativan stav prema tom liku, a čitalac kaže daje njemu/njoj taj lik divan. Pri tom, čitalac ne naglašava da se radi o fiktivnom liku. Nastavimo zbog jednostavnosti s prethodnim primjerom, dakle: “Steven Dedalus mi je divan.” U biti, nisam sigurna da bi se, a to zagovaraju mnogi autori, dodao onaj dio “u skladu sa romanom…”, da bi značenje iskaza ostalo isto. U ovom iskazu, čitalac iznosi svoj lični utisak o Dedalusu, a za potrebe primjera pretpostavimo da je Dedalus u romanu krajnje negativno predstavljen. U ovom slučaju, Dedalus nije divan “u skladu s onim što piše u romanu”. Je li on u skladu sa čitaočevim utiskom o onom što o liku piše u romanu? Ni to ne mora biti slučaj.


Čitalac može reći iskaz tipa: “Da se Dedalus našao u ovoj situaciji u kojoj se ja nalazim, on bi…”. Ovoj rečenici ćemo dodati “u skladu s onim što piše u romanu”. Možemo reći: “ U skladu s onim što piše o Dedalusu u romanu ‘Portret umjetnika u mladosti’, da se on našao u ovoj situaciji u kojoj se ja nalazim, on bi…”. Međutim, šta je ovdje učinjeno? Ovdje se Dedalusu pripisuje određeni predikat (uradio bi to i to), ali ovdje nije ista situacija kao s onim predikatom “biti pametan”. Jer, Dedalus je pametan jedino ako je to napisano o njemu, a Dedalus bi uradio to i to u ovoj situaciji jer ja mislim da bi on to uradio na osnovu onog što je napisano o njemu, a u onom što je napisano u romanu o njemu nema te konkretne situacije (a u romanu je Dedalus konkretno prikazan kao pametan). Dakle, jednostavno rečeno, u ovom novom primjeru predikat pripisan Dedalusu govori o Dedalusu, a ne o onom što je o njemu napisano.


Mislim da sam ovaj naglašeni stav sada dokazala. Cilj mi je bio pokazati da se o fiktivnom liku mogu govoriti iskazi koji na svojevrstan način “zanemaruju” činjenicu da njihov subjekt nema referencu u realnom svijetu. Iskazi koji su imali za svoj subjekt pisani iskaz o liku su zapravo prikriveno svom subjektu omogućili stvarnu referencu i utoliko nisu iskazi koji me u ovom radu zanimaju. Ovu distinkciju je mnogo jednostavnije i praktično objasnio U. Eco, u tekstu “On the ontology of fictional characters”.


Semantički i apstraktni objekt


Naime, Eco napominje da ne plačemo jer je Tolstoj napisao da je Anna umrla, već zato što je Anna umrla. Ovaj stav podudara se sa stavom tzv. eksternog realizma: likovi su nezavisni od fikcionalnih tekstova u kojima se pojavljuju, na to upućuje i činjenica da misli o liku nisu misli o njegovom autoru. Eco također napominje da fiktivni lik ostaje isti, čak i kada ga se smjesti u drugi kontekst. Ovaj Ecov stav ima veze sa posljednjim primjerom o Dedalusu (šta bi uradio da je u ovoj situaciji kao ja…), ali i sa onim imenovanjem lika, koje sam ranije spominjala.


Napominjem da Eco određuje fiktivne likove kao semantičke objekte, budući da sadrže stalni skup određenih osobina, koje se ne mijenjaju promjenom konteksta. Dakle, možemo se složiti da je fiktivni lik semantički objekt.


Pojam “apstraktni objekt” u jezičko-analitičku filozofiju unio je A. Meinong, svojim slavnim iskazom o pegazu. Meinong je zaključio da iskaz, koji za subjekt ima Pegaza (u biti, bilo koji fiktivni lik), zapravo referira na odlike Pegaza kao apstraktnog objekta. Apstraktni objekt jeste objekt koji ne postoji u stvarnom svijetu, ali koji postoji u svijesti kao idejni konstrukt, koji obuhvaća određene odlike. Willard von Orman Quine, dalje je analizirao ovaj Meinongov primjer. U konačnici, Quine je došao do sljedećeg zaključka: “Pegaz” se zapravo može razložiti u logičku formu koju omogućava predikativna logika, a ta forma glasila “varijabla x koja ima odliku pegaziranja”. Formalno napisano: “(∃x) (Fx)”, gdje je F predikat koji znaci “pegazirati” ili “biti pegaz”. Utoliko, Quine rješava slučaj iskaza koji za subjekt imaju fiktivni lik koji nema referencu u realnom svijetu: “Pegaz” ne označava fizički objekt, već je taj pojam u formalnom smislu varijabla kojoj je pripisan predikat - značenje “Pegaza” je u predikatu i sve odlike koje pripisujemo Pegazu kao fiktivnom liku sadržane su u predikatu Fx, gdje F znači “pegazirati”.


Ono što je donijelo promjenu u odnosu na Meinongov stav ovdje jeste činjenica da je Meinong u “Pegazu” vidio subjekt, koji nema fizičku referencu, dok Quine u “Pegazu” vidi varijablu (a nikako subjekt!) koja i ne može referirati, koja je zapravo tu da bi joj se pripisao predikat po želji, u ovom slučaju pomenuti Fx.


Ukoliko se i složimo s Quineom, ostaje nam Ecovo pitanje: zašto plačemo nad Annom Karenjinom? Napomenimo još pred kraj ovog poglavlja da Eco mijenja klasični semantički trokut, koji se sastoji od označenog, označitelja i referenta na sljedeći način: označitelj je naravno ime lika (“Anna Karenjina”), označeno su odlike Anne Karenjine, a referent je Tolstojev mogući, fiktivni svijet. Što se tiče fiktivnog svijeta, možemo ga nadalje precizirati sa stavom J. Newman da tekst posjeduje svoj fiktivni svijet kao opći potencijal svih autorovih estetskih ideja, a da je “stvarni” fiktivni svijet teksta njegova konačna verzija, onaj svijet u kom lik i svijet kog nastanjuje imaju funkcionalnu vezu.


Dakle, ako je “Anna” riječ kojom se referira na varijablu kojoj su pripisane određene odlike, onda ona doista fukcioniše kao semiotički objekt, čiji je referent fiktivni svijet autora. Ali opet, zašto plačemo nad varijablom s određenim skupom osobina?


Iz perspektive autora


E. N. Zalta počinje raspravu o načinu na koji autor referira na svoje likove propozicijom: “Ako x referira na y pod imenom N, onda x misli na y i y je ono o čemu x želi govoriti.” Ovo bi značilo da autor imenovanjem lika u tekstu implicira da je sve što je napisano o tom liku odraz autorovih misli o tom liku. Međutim, Zalta nešto kasnije u svom tekstu govori: autorova referenca na junaka ne počinje referencom na fikcionalni entitet, već ima porijeklo u aksiomima koji upravljaju identitetom priča i likova, na osnovu kojih se formira referenca na lik.


Praktično rečeno, kada autor u svom tekstu prvi put napiše ime lika, to ne znači da je to napisano ime (označitelj “Anna Karenjina”) referenca na sve odlike tog fiktivnog lika, na kompletni pomenuti “fikcionalni entitet”. Fiktivni lik se gradi kroz tekst, tj. tek se sa posljednjom rečenicom teksta zaklapa cjelina fiktivnog lika.


Kako je ovo moguće, dakle da označitelj fiktivnog lika svoju referencu progresivno kroz tekst nadopunjuje? Moguće je upravo s obzirom na Quineovo tumačenje fiktivnog lika kao varijable x kojoj se pridaje predikat F. U konačnici, Anna Karenjina je Fx, gdje F označava “biti Anna Karenjina”, ali u procesu pisanja književnog teksta, kao i u procesu čitanja istog, lik Anne Karenjine je niz konjunkcija (Gx ∙ Hx ∙ Ix …), a predikati G, H, I… su sve Annine odlike navedene u datom Tolstojevom tekstu, koje će se u biti svesti na jedan predikat F, u značenju “biti Anna Karenjina”.


Zašto je ovo uopće važno? Dok sam čitala Zaltin tekst, pomislila sam kako bi bilo povezati ovaj stav o, takoreći, referencijalnom skupu fiktivnog lika koji može tokom teksta stalno rasti, sa podjelom na primarne i sekundarne modulativne jezike. Ova poveznica uspostavljena je u kontekstu referencije. Naime, primarni modulativni sistemi počivaju na činjenici da im riječi imaju konkretne referencije u stvarnom svijetu. Primarni jezik želi komunicirati tako što će sadržaj mojih misli, kao govornika, što jasnije predočiti slušaocu. Primarni jezik teži što boljoj komunikaciji, što jasnijem prijenosu pomenutih poruka, te stoga nastoji svoje riječi koristiti tako da one referiraju na objekte u stvarnom svijetu. Nadalje, čini mi se da se sekundarni modulativni jezik, što uključuje i jezik književnih djela, bitno razlikuje od primarnog upravo zbog toga što mu riječi imaju drugačije referencije, tj. nemaju referencije kakve imaju riječi u primarnom jeziku. Problem nastaje stoga što se isti označitelji koriste u oba modulativna jezika, i što referencijalna moć riječi iz primarnog jezika ostavlja svoje tragove u sekundarnom jeziku.


Za razliku od primarnog jezika, u kom su riječi odraz toka misli govornika, u sekundarnom jeziku je situacija sljedeća: dok piše priču, autor ne reflektira u njoj svoje misli (jer bi Tolstoj o Anni mogao razmišljati kritički kao o liku, izdvajajući je iz njenog fiktivnog svijeta), već su autorove riječi produkt misli preobraženih u priču. Jednostavno rečeno, čitajući priču nećemo saznati sadržaj misli autora dok je pisao tu priču - tok njegovih misli neće samo ostati skriven usljed upotrebe raznih naratoloških sredstava, već možda neće biti uopće traga tog toka misli u konačnom tekstu. “Misli” Zalta u svom tekstu naziva “undeveloped story”. Iz te sintagme mogu naslutiti jednu mogućnost: priča nije kod/šifra pod kojom se krije stvarni tok autorovih misli, ona je više poput nepotpunog koda, koda u koji je namjerno ubačena greška, kako bi se šifra učinila stvarnijom od onog što je njome kodirano.


Mislim da se na ovom tragu može tražiti odgovor na pitanje zašto plačemo nad varijablom s određenim skupom osobina i zašto pojedini iskazi “zanemaruju” činjenicu da njihov subjekt (tj. varijabla s određenim skupom osobina) nema referencu u realnom svijetu. Taj “nemar” potiče zbog još jedne okolnosti. Zalta ju naziva “krštenjem”, ali ju tumači na drugačiji način od mene. Zalta govori kako autor, davši ime svom liku prvi put u tekstu, zapravo krsti tog lika. Međutim, Zalti je tu specifična činjenica da se ovo krštenje ne odigrava samo u tom inicijalnom činu imenovanja, već da se prolongira kroz cijeli tekst (to je onaj likov referencijalni skup koji raste).


Meni je ovaj pojam krštenja pobudio drugu asocijaciju. Čin krštenja zapravo uključuje u sebe performativ, dakle iskaz koji mijenja stanje stvari u realnom, fizičkom svijetu. Stoga je moja završna misao o fiktivnim likovima, kao i o književnom tekstu uopće, misao o tome da bi oni mogli biti jedan vid performativa. Vraćam se na Eca: zbog Anne Karenjine plačemo jer sekundarni modulativni jezik književnosti ima performativnu narav.



Autor: Lamija Milišić

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com