Naučni i tehnološki napredak u 19. stoljeću kao plodno tlo za razvoj naučne fantastike!



Smartphone koji koristim star je otprilike 3-4 godine. I dok bi prije desetak godina ta starost značila da moj mobitel ima još otprilike toliko godina rada, danas je to malo drugačije. On je postao toliko star da ne može držati korak s razvojem novih stvari. Kamera je još solidna, ali sistem koji podržava aplikacije je na izdisaju. No, to nije naročito zanimljiva priča. Ako se bilo šta razvija na svijetu, onda je to tehnologija.


Danas, na godišnjoj bazi izlaze novi softwarei, a hardwarei su mnogo učestaliji. Ali, nije uvijek bio takav slučaj. Tokom većeg dijela ljudske istorije tehnologija je napredovala brzinom pomjeranja glečera. Drugim riječima, čitava jedna ili dvije generacije su mogli doći i proći da za života vide možda samo jednu ili dvije značajne promjene u njihovom životu ili svijetu oko njih zbog nekog novog izuma ili otkrića u nauci. Ubrzanje je stiglo tokom industrijskih revolucija. Potonje su čovječanstvu donijele strojeve i ideje koji su mijenjali svijet oko njih. Nova sredstva putovanja i prevoza, novi oblici komunikacije, nove otkrića poput Darwinove knjige o porijeklu vrsta - sve to je dovelo do uragana promjena u načinu i shvatanju života cjelokupnog čovječanstva.


Viktorijanska Engleska i SAD su bili naročito oduševljeni ovim talasom novih mašina i područja istraživanja. Postojala je određena fascinacija naučnicima i tehnološkim napretkom. I ono što se vremenom ukorijeni u umovima običnog svijeta, ubrzo pronađe i svoje mjesto u književnosti. Na taj su način fascinacija naukom i mašinstvom ubrzo našle ulaz u umjetnost pisane riječi - u onu vrstu djela koja ćemo kroz stoljeće i nešto više smatrati temeljima naučne fantastike.


Inspirisani ogromnim promjenama koje su se zadesile za njihovih života, rani pisci naučne fantastike počeli su gledati kako nauka mijenja i kako može promijeniti njihov svijet. Jedan od najistaknutijih pisaca koji je iskoristio sve veći interes za ovim temama bio je Jules Verne. Njegove su priče često bile usredsređene na javni interes za istraživanje područja koja su bila dostupna ili razumljiva samo izumima novih tehnologija ili napretkom u određenim aspektima transporta, što imamo priliku viditi u njegovim djelima Putovanje u središte zemlje ili Put oko svijeta za 80 dana.


Iako se ovo zanimanje, u rukama drugih pisaca (pogotovo onih iz Velike Britanije), manifestovalo uglavnom u obliku priče o izgubljenoj rasi ili gradu pomoću kojih su se vodile rasprave o kolonijalizmu i imperijalizmu, za Vernea je to bila prilika da kreira novi žanr koji je nazvao roman scientifique unutar kojeg je stavio fokus na pisanje poučnih priča zanimljivih čitateljima - često vrednujući njegov obrazovni sadržaj iznad književnog. Ono što je definiralno njegov rad je istaknuta, optimistična i poučna rasprava o prirodnim naukama pomiješana s avanturističkom pričom.


Dobar dio Verneovih djela uređivao je njegov izdavač Pierre-Jules Hetzel za kojeg se smatra da je vjerovatno imao značajan uticaj na određivanju ovih definirajućih Verneovih osobina. To se može primijetiti u Verneovim ranijim pričama nastalih prije suradnje s Hetzelom, kao i nakon njegove smrti, u kojima postoji mnogo pesimističniji ton vezan za nauku i napredak, te manje poštovanje prema "glavnom liku naučniku".


Dok su Verneove priče snažno propitivale nauku u onome što se može opisati kao ranim verzijama teške ili didaktičke naučne fantastike, drugi pisac iz tog vremena, također jedan od utemeljivača žanra, pisao je na drugi način. Herbert George Wells pisao je na način koji bi se mogao opisati kao ranim verzijama meke ili spekulativne naučne fantastike. Bilo bi netačno reći da Wellsove priče ignorirale ili previdjele naučni ili tehnološki napredak iz kojeg proizilaze, ali Wellsova djela su se mnogo više usredotočila na prile ili ideje koje je želio izraziti, koristeći naučnu raspravu samo kao sredstvo, a ne kao vrhunac priče. želivši da njegove ideje budu zasnovane u stvarnosti koje bi čitatelji mogli razumiti i o njima razmisliti.


Wellsove priče, nazvane naučnim romansama (a ovdje se pri tome ne misli na ljubiće, već na pojam romanse koji iznosi Northrop Frye u knjizi Anatomija kritike), pretvorile su nauku u književni uređaj s kojim su onda stvarale zanimljive priče prepune društvenih komentara ili nagađanja o načinima na koje čovječanstvo može shvatiti društvenu percepciju sebe ili svijeta uz tehnološki napredak. Nigdje to nije jasnije prikazano nego u njegovim poznatim klasičnim djelima Vremenska mašina i Rat svjetova, pri čemu oba djela koriste koncept meke naučne fantastike (bez obzira što Wells u nekim trenucima daje naučna objašnjenja) kako bi iskazali strepnje stoljeća: pomicanje klasne dinamike izazvane industrijalizacijom i strahom od sve većeg imperijalističkog zanosa. S prelaskom u novo stoljeće Wells je sve manje pisao naučnu fantastiku usredotočivši se na više realističnije priče sa notom njegovih političkih stavova. Izvan književnosti počinjao je da se sve više bavi politikom sastajući se sa Rooseveltom i razgovarajući sa Staljinom.


H.G. Wells ipak nije bio prvi pisac koji je naučni napredak 19. stoljeća koristio kao temu ili književni uređaj. Edgar Allan Poe i Mary Shelley su još prije njega koristili elemente naučne fantastike u svojim djelima. I bez sumnje, kada se priča o temeljima žanra, i o Verneu i Wellsu, nužno se moramo osvrnuti i na ovo dvoje pisaca koji su ostavili značajan doprinos razvoju žanra, teme i trope duboko ukorijenjene u djelima žanra i dan danas. Poe je, za mnoge pjesnik realizma, za neke druge pisac kratkih priča, široj javnosti najpoznatiji po nadnaravnim elementima u svojim proznim djelima. Često je ubacivao nauku u njih kako bi ih poboljšao. Štaviše, Poe je svojevremeno napisao pjesmu u prozi pod nazivom Eureka, koja je duboko ukorijenjena u nauci, te donosi teme poput Velikog praska, koje će tek kasnije biti otkrivene i utemeljene u nauci.


S druge strane, opći je stav da je Mary Shelley s njenim romanom Frankenstein bila ta koja je doslovno započala žanr, postavivši kamen temeljac. Kao i Wells, Shelley je nauku koristila više kao još jednim motivom u nizu za razvoj narativa nego kao jezgrom romana, i moguće je da je poput Vernea bez Hetzela, bila dosta ciničnija prema naučnom napretku i rastućoj tradiciji tog vremena da se naučnike postavi u inherentno dobru, protagonističku ulogu. Frankenstein se dotiče rastuće napetosti tog vremena između brzog, naizgled nezaustavljivog napretka industrijske revolucije i dugogodišnjih tradicija duboko utkanih u svakodnevni život građana 19. stoljeća. Njen glavni lik odbacuje tradiciju, daje se iscrpnu potragu za naučnim napretkom i trpi posljedice. Time je definiran jedan od temeljnih tropa naučne fantastike, koji su danas nešto rjeđe prisutni - ludi naučnik.


Čitav ovaj tekst na određeni način ignorira mnoge druge pisce iz 19. i 20. stoljeća, kao i perioda prije kada su se stvarale osnove naučno-fantastične tradicije, ali daje relativno jasan uvid na uticaj goleme industrijalizacije i napretka iz 1800. godina. Ovo je bio period velikog i teškog razvoja i napretka čovječanstva čiji je uticaj i značaj u svakodnevnom životu bio relativno zanemaren u klasičnoj literaturi, pogledajmo romane realizma u kojima nauka niti ne postoji. A upravo je 19. stoljeće bilo plodnim tlom za nastanak i razvoj naučne fantastike, da bi u kasnijem periodu žanr dobio svoje jasnije crte i osobine. Naravno, možemo pričati o arhetipovima i tropima od ranije, Kepler je primjera radi imao priču Somnium koja se može smatrati pretečom naučne fantastike, ali bez sumnje je da su pisci 19. stoljeća imali jako velik značaj za ono što danas možemo smatrai žanrom naučne fantastike.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com