Na mlađima ostaje svijet živih mrtvaca ("Cargo", Y. Ramke)



Autor: Adnan Bajrović


Prvi i osnovni problem s kojim se scenaristi i redatelji susreću pri kreiranju narativa unutar zombi žanra jeste problem inovativnosti koji će ih izdvojiti iz hrpe drugih filmova. To je očigledno jako težak zadatak što nam potvrđuje broj uspješnih naslova iz ovog žanra nastalih posljednjih godina. Train to Busan je možda jedan od posljednjih kvalitetnih zombi filmova koje sam gledao, a već je star preko dvije godine, što jasno govori o tom problemu. Mnogi će reći da su zombiji ispucali svu svoju municiju, inovativnost, prilike i kvalitetu, te da tu više nema ničega na čemu bi se moglo raditi. Čisti je primjer serija The Walking Deadkoja već polako počinje da se vrti na jednom mjestu, što je prepoznala i publika, pa serija iz epizode u epizodu niže sve manji rejting. Sve ovo je djelomično tačno, jer uvijek se nađe neki bistar mladi um sa svježom idejom koja, barem na trenutak, ponovo aktualizira ovaj posebno zanimljiv žanr.


Cargo je upravo jedan takav film zbog kojeg opet vrijedi nešto reći o ovom žanru. Svojevremeno nastao kao kratki film 2013. godine pod autorstvom Yolande Ramke, Cargodonosi jednu apokaliptičnu napetu dramu prepunu emotivnih previranja i napetosti. Film prati Andyja, kojeg igra izvrsni Martin Freeman, oca, prethodno ugriženog od strane njegove žene, koji na sve načine pokušava da zaštiti i osigura život svoje jednogodišnje kćerke Rosie.


HRONOTOP PUTA

Tvorevine zombi žanra su skoro uvijek određene nečijim putovanjem i svi slučajni susreti odvijaju se na putu. Prirodu i eventualne posljedice tog puta, osim samog motiva žanra, određivat će i veza vremena i prostora, tj. hronotop. Do sada smo hodajuće mrtvace imali priliku vidjeti u različitim izdanjima na različitim vremenskim uslovima, no Cargo ih ovaj put seli na pustinjske predjele Australijske savane. Suha bronzano-smeđa zemlja i kržljavo bilje su jedine stvari koje se protežu kilometrima, a najbliži dodir s civilizacijom jeste nekoliko kuća usred ničega. Osim neprijateljskog okruženja kojim lutaju zombiji željni krvi, svoj uticaj ostavlja i vrijeme. U ovom slučaju vrijeme predstavlja ključnu prepreku pošto ugrižena osoba ima 48 sati do preobraćanja, pa čak i manje u slučaju obilnog krvarenja.


Dakle, kako bi svoju kćerku spasio od iste sudbine koja je zadesila njega i njezinu mamu, Andy nastoji pronaći sigurno okruženje za nju i ljude kojima bi je ostavio. A da bi do toga došao on hodi beskrajnim labirintom i sukobi se s troglavom zvijeri čije glave čine vrijeme, zombiji i, na kraju, ljudski faktor (osobe koje sreće). Ova ekstraordinarna odiseja od samog početka poznaje svoju sudbinu, ali ono čemu gledatelj prisustvuje jeste bespoštedna borba čovjeka protiv svih šansi. Cargo, prema tome, ne samo da donosi dašak osvježenja u zombi žanr premještanjem njegovih motiva na do sada neistraženo tlo, nego daje i uvid u dubinsku emotivnu snagu koja pokreće čovjeka. Sve ovi elementi na okupu daju filmu jednu posebnu atmosferu prepunu intenziteta i napetosti koja, u konačnici, rezultira situacija punim empatijskog naboja.



DAJTE MARTINU FREEMANU JOŠ ULOGA

Rečenica iz ovog podnaslova govori samo jednu stvar – Martin Freeman je fantastičan. Ovaj glumac ne ubire previše pažnje u svijetu glume, ali je bez sumnje vrhunski talenat. Kada bi cijeli film proveo bez izgovorene riječi njegov bi performans rekao mnogo više nego što nekim glumcima čitava karijera može. Mimikrija i facijalna ekspresija kod Freemana donosi cijeli spektar emocija i stanja uma: od nemoći, ljutnje, bijesa, do straha, sažaljenja i determinacije. Svaka situacija biva jasno popraćena njegovom glumačkom izvedbom. Osim njega niko drugi ne zrači nekom specifičnošću, što dolazi od nedostatka bilo kakvog ili slabog razvoja karaktera, njihove motivacije ili bilo čega. Simone Landers kao Thoomi, djevočica iz aboridžinskog plemena, svojevrsni je vodič kroz spomenuti labirint, ali i ona, nažalost, ne biva dovoljno razvijena kao karakter da bi kod gledatelja ostavila neki dublji osjećaj privrženosti.


Filmu se, pored razvoja likova, mogu prigovoriti još neke stvari. Ovdje prvenstveno mislim na editovanje i sjeckanje narativa prilikom nekih scena. Nasreću niti jedna od njih nije ključna, ali primjetne su i ostavljaju neki čudan dojam. Zanimljivu koncepciju u filmu ima pleme Aboridžina, koji su filmu mogli otvoriti vrata za analiziranje dubljih i većih tema, ali nažalost njihov potencijal nije posve iskorišten, te ostaju u domenu ostalih likova. Cargose, u suštini, oslanja samo na dvoje osnovnih likova, Andy i Rosie, dok su ostali samo stanice na putu kojim oni idu.


BEZ BUKE


Cargo je ovih dana našao svoje mjesto na Netflixovim serverima i to je uradio bez previše buke i prašine. Međutim, iako Cargo možda neće privući veliku publiku, to ne znači da nije vrijedan gledanja. Meni je lično ovo prvi zombi film u drugo vremena za koji mislim da zaslužuje barem još jedno gledanje. Ako ništa radi prelijepih snimaka australijskog kontinenta i izvedbe Martina Freemana koji dokazuje da ipak može nositi film na svojim leđima. Iako zombiji nisu centralna figura, niti su tako puno zastupljeni u filmu, ogromni plus u mom poimanju ovog filma ima i okretanje od objašnjavanja porijekla i razloga nastanka zombija, tako da film dobija još jednu dozu začudnosti i misterije. Indie film koji potvrđuje da je kvalitetan naslov zombi žanra još uvijek moguć. Svakako preporuka za gledanje.

#film #zombi #Netflix

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com