Mutirani virus koji i danas bjesni svijetom ("Besnilo", B. Pekić)



Autor: Adnan Bajrović


Roman Besnilo sam dugi niz godina mjerkao na polici s knjigama. Malo, džepno izdanje iz BIGZA, koje izgleda pregolemo za bilo koji džep, posjedovao sam još otkad znam za sebe. Drugim riječima, naslijedio sam ga s ostalim knjigama iz porodične biblioteke. Tako glomazno i nezgrapno izdanje oduvijek me je istovremeno i privlačilo i odbijalo. Sada iz ove pozicije ne bih tačno znao navesti razloge tih osjećanja. Uglavnom, skupljao je prašinu na kojoj god polici s knjigama da se našao. A onda sam ga pročitao.


Iskreno mislim da u svijetu postoje knjige za koje postoji tačno zacrtano vrijeme kada bi ih neko trebao pročitati. To doduše varira od osobe do osobe i, naravno, ne odnosi se na svaku knjigu, ali mislim da je to činjenica. Mislim da je Besnilo strpljivo stajalo na toj polici i gledalo me dok odrastam, dok se pripremam za roman.


Besnilo kao mjesto radnje ima londonski aerodrom Heathrow koji je u vrijeme pisanja bio najveći engleski aerodrom na kojemu je dnevno prolazilo na stotine hiljada ljudi. Roman prati čitav niz karaktera koji se, sticajem okolnosti, zateknu na Heathrowu prilikom izbijanja epidemije bjesnila. Aerodrom biva zatvoren i dok čekaju pomoć i rješenje situacije ljudi su prepušteni sami sebi.


Kada je roman svojevremeno izašao mnogi su ga kritičari s ovih prostora odbacili poput prljave maramice. Na našim je prostorima izgleda za poimanje književnosti strahovito bogohuljenje napisati žanrovski roman. Tako je i dan danas, iako žanrovska književnost cvjeta u Srbiji i Hrvatskoj, taj otklon od tih i takvih tvorevina mnogi još uvijek nihilistički strastveno drže u zagrljaju. Ipak, Borislav Pekić je veliku popularnost stekao kod čitatelja, a roman Besnilo, kasnije čitava antropološka trilogija s djelima Atlantida i 1999., učvrstio je njegovo mjesto među najvećim piscima s ovih prostora u 20. stoljeću.


Besnilo je, iako u podnaslovu piše žanr-roman, poprilično kompleksna tvorevina. Iako ga mnogi svrstavaju ili pod triler ili pod horor, ovaj roman ima još puno toga. Ovo prvenstveno proizilazi iz činjenice da u njemu pratimo nekoliko različitih likova, s različitim zanimanjima, motivacijama i pogledima na svijet. S druge strane, dok pratimo razvoj radnje svjedoci smo iznošenja velikog broja informacija o nekim temama koje bi mnogi autori žanrovske ili pak visoke književnosti našli kao bespotrebnim za objašnjavati. U tim trenucima svjedoci smo blistavoj Pekićevoj erudiciji i pripremljenosti za roman. On nam piše o aerodromu, redovima vožnje, čitavom planu aerodroma i načinu organizacije aerodromskih služni. Osim toga, tu su cijeli paragrafi koji govore o medicini, bjesnilu i cjelokupnoj terminološkoj grani nauke koja je vezana za virus. Ovaj način pripovijedanja mnoge bi čitatelje mogao odbiti ili smoriti, ali ja ga lično pronalazim efektnim za bolje isporučenje smisla djela. Sličnu stvar je radio i Umberto Eco u svojim romanima. Njegovi su romani predstavljali historiografsku metafikciju i on je smatrao da je potrebno govoriti o tome, o događajima koji su doveli do toga, zbog čega su njegovi romani na prvih stotinjak stranica nerijetko govorili o historijskoj pozadini svijeta i vremena u kojem se radnja odvija. To se isto dešava i u Besnilu. Postavljanjem ovih informacija u tekst, Pekić je pravio ploču na kojoj će kretati svoje likove, a samim tim je kreirao prostor koji će simbolički predstavljati civilizaciju u malome.


Tu dolazimo i do priče u bjesnilu. Pekićeva antropološka trilogija kritika je oboljelog čovjeka, čovjeka koji je u svakom slučaju arogantno nametao svoju volju misleći da je vladar Prirode. Ovaj je stav ovjekovječen u romanu u liku ludog nacističkog naučnika koji je i kreirao mutirani virus bjesnila. No, u tu kritiku opet je upakovano još nekoliko otvorenih pitanja koje su vezane za modernog čovjeka, od nekih ideologija kao što su totalitarizam ili religija do čovjekove mehaničke prirode u kojoj su toliko zombificirani da se i ne razlikuju puno od osoba kakve postanu nakon što virus bjesnila zahvati njihov nervni sistem. Sve je ovo uklopljeno i vezano takvom jezičkom preciznošću u kojima se likovi prepliću i razvijaju stvarajući Pekićev mozaik koji ostavlja bez daha.


Roman Besnilo je jedno monumentalno djelo koje treba i vrijedi pročitati. Kao veliki fan zombi žanra i postmodernističke literature ovaj mi roman djeluje kao daleko bolja verzija popularnog filma 28 Days Later (ili da kažem potonji izgleda kao loši pokušaj nastavka). Roman će svakome drugačije leći, odnosno mnogi bi s njim mogli imati tzv. love/hate odnos, a to sve proizilazi iz ogromnog broja informacije koje Pekić daje čitateljima. S druge strane, stalno poigravanje s horizontom očekivanja i pozicijom pripovjedača (što mi je fenomenalna stvar u romanu), te veliki broj likova kao i zanimljiva tema s mutiranim virusom svakom čitatelju daje puno toga u čemu može uživati. Ako ga do sada niste čitali onda vam roman Besnilo mora biti jedan od prioriteta za čitanje tokom ljeta i savršen prvijenac za upoznavanje s likom i djelom Borislava Pekića.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com