Kratka historija cyberpunk žanra!



Cyberpunk 2077 je nakon dugo čekanja izašao. Napokon. Bilo da je opravdao hype ili ne, Cyberpunk 2077 je bez sumnje najbolje od cyberpunk žanra u oblasti video igara. Moj problem s ovom igrom je u njenom naslovu, pošto uzima odrednicu čitavog jednog žanra i pokreta koji već decenijama stanuje u svim umjetničkim medijima. Kao što znamo internet će, a internet su ljudi koliko i algoritmi, početi ovu odrednicu prepoznavati samo kao ime jedne video igre. No, cyberpunk je kao žanr prošao puno toga od svojih početaka, i vrhunac i svoj pad u određenim medijima, pa je i jedna pozitivna stvar u Cyberpunku 2077, a to je nova popularizacija žanra.


Korijene cyberpunka možemo pratiti kroz više generacija, ali prva prava prekretnica u razvoju žanra bio je roman Do androids dreams of electric sheep? nikog drugog do Philipa K. Dicka koji je knjigu napisao 1968. godine. Ako vam odnekud zvuči poznato, to je zato što je knjiga kasnije ekranizovana u obliku klasičnog sci-fi filma Blade Runner.


Gradski krajolik prekriven svjetlima neonskih reklama i zapaljenim nebom s plamenovima iz industrijskih tornjeva, visoki neboderi i smog, vizuelni su predložak za većinu cyberpunk tvorevina koje će nastati u budućnosti. Ali, ovaj svijet nije proizišao iz Dickovog romana koliko je iz stripa The Long Tomorrow francuskog umjetnika Moebiusa i scenariste Dana O'Bannona. Moebiusova koncepcija tamnog grada iz budućnosti, u kojem čvrsto nabijeni blokovi nebodera stvaraju provaliju između njenih stanovnika, nadahnula je mnoge kreatore, a posebno Ridleya Scotta kao i Katsuhiro Otomu - čija je manga Akira počela s objavljivanjem 1982. godine - te neizostavni pisac William Gibson, ali njemu ćemo se vratiti u nastavku teksta.


Između Blade Runnerovog pitanja o tome šta čovjeka čini čovjekom u vrijeme androida i sci-fi-noir tropa u The Long Tomorrow, svi glavni sastojci žanra su bili na okupu već tokom ranih '80. samo im je trebalo dati ime.


"Kada sam 1980. godine osmislio c-riječ jedina stvar koja mi je bila na umu jeste da smislim kratki naslov od jedne riječi za svoju priču", rekao je jednom prilikom Bruce Bethke, pisac koji je prvi skovao riječ cyberpunk, pozivajući se na njegov istoimeni članak koji je napisao o hakerima tinejdžerima. "Nisam pokušavao definirati žanr, pokrenuti pokret ili bilo šta više od čistog smišljanja nezaboravne marketinške oznake od jedne riječi za priču koja će - kako sam se nadao - sažeti suštinsku ideju na nekoliko slogova i - što je najvažnije - uhvatiti pažnju glavnog urednika i pomoći mi da prodam tekst magazinu."


"Očigledno je da sam pretjerao."


Kada je priča objavljena 1983. godine, Bethke je, prema njegovim riječima, sasvim slučajno dotakao nešto veliko. Naslov je prihvaćen kao naziv jednog marginaliziranog žanra koji je tek formirao svoje granice i obrasce. Taman u to vrijeme je stiglo djelo koje će, prema mnogima, žanru dati konačni oblik: Neuromancer već spomenutog Williama Gibsona.



Case je bio istrošen, beskoristan, suicidalan. Živčani sustav su mu teško oštetili ruskim mikotoksinom iz ratnog doba. Vrhunski japanski stručnjaci za krpanje živaca i mikrobioniku uzeli su mu novac i ostavili ga obogaljenog. Njegovi hakerski dani činili su se završenima. Tada je susreo čovjeka koji ga je mogao izliječiti, a Case je zauzvrat trebao obaviti posao. Morao je jer je u stijenkama arterija imao sićušne vrećice mikotoksina. Vrlo sićušne vrećice. Koje su se poagano otapale... Gibsonova priča je spajala krimić i naučnu fantastiku - ali kao i kod Blade Runnera, te književne verzije, ono što je zaista privuklo pažnju publike jeste gradnja svijeta.


Neuromancerovu viziju budućnosti možemo podijeliti na dva dijela. Prvi je kriminalom ispunjen svakodnevni fizički prostor i drugi je sjajni cyber prostor. U prvom ljudi se na ulici bore kako bi preživili dok aristokrate ugodno na letjelicama kruže oko planete, pokušavajući pronaći načine kako ispuniti svoj umjetno produženi životni vijek. Između starih ostataka našeg svijeta i vrhunske tehnologije koja ljudima omogućava da svoja tijela unaprijede novim dijelovima - udovima, očima, kožom - bilo čime sve dok to mogu platiti.


Neuromancer je donio granice žanra, granice koje su knjige što su uslijedile dodatno istraživale i učvrstile. Djela Mindplayer i Synners spisateljice Pat Cadigan svoju su pažnju usmjerili ka psihološkim implikacijama tehnološke modifikacije mozga. Rad Brucea Sterlinga, kao što je Islands in the Net, istraživao je hakersku subkulturu.


Sterling je, štaviše, postao poput vođe na cyberpunk sceni, stekavši nadimak Predsjedavajući Bruce. Uređivao je zbirku Mirrorshades: The Cyberpunk Anthology iz 1986. godine, zbirku kratkih priča koja je sadržavala radove Gibsona, Cadigane i Ruckera. U predgovoru, Sterling je napisao: "Određene središnje teme više puta izviru u cyberpunku. Tema invazije tijela: prostetski udovi, implantirani sklopovi, estetska hirurgija, genetska promjena. Još snažnija tema invazije uma: sučelje mozak-računar, umjetna inteligencija, neurohemija - tehnike koje radikalno redefiniraju prirodu čovječanstva i prirodu sebe."


Cyberpunk ove ideje napredne tehnologije spaja s prizemnim temama iz svakodnevnog života - očajem, neimaštinom, drogom - koje ljude tjeraju na kriminal. Vladajuće moći cybepunk svijeta su skoro uvijek goleme korporacije koje kontroliraju pristup tehnologiji, a samim tim kontroliraju i živote drugih. Glavni junaci su nerijetko autsajderi - kriminalci i antiheroji u noirskom stilu - koji obitavaju na marginama društva. Sterling često navodi uzrečicu koja lijepo sve ovo sažima: "Lowlife and high-tech."


Cyberpunk je svoju ekspanziju 1988. nastavio u obliku društvenih igara, tačnije igre uloga Cyberpunk koju je napisao Mike Pondsmith. Već spomenuti Cyberpunk 2077 s ovom igrom ima puno više zajedničkog od samog imena, jer je projekat CDPR-a izravna adaptacija igre, udaljavajući je koncepta grupne igre ljudi koji sjede za stolom, do iskustva iz prvog lica za jednog igrača u otvorenom svijetu, ali zadržavajući svijet, klase i doprinos njenog tvorca.


Pondsmith je cyberpunk definirao kao "život na ulici slomljen pod silnim političkim i društvenim opresijama, ali koji se koristi kombinacijom pronađene/uništene/prenamijenjene tehnologije za borbu i postizanje vlastite slobode." Kada je pripremao igru Pondsmith nije čitao niti Gibsona niti Sterlinga, ali je njihove ideje uvrstio u drugo izdanje igre poznato kao Cyberpunk 2020.



Dakle, cyberpunk je svoje granice formirao tokom '80. godina tokom samog procvata popularne kulture, što je odgovoralo svim sličnim tvorevinama fantastike. No, kada se formira jedna cjelina, jedna struktura, čvrsta i, hajmo reći, autoritativna, onda je kršenje pravila, jedno od ključnih narativnih načela u cyberpunku, sasvim logičan pravac razvoja, ali u ovom slučaju i ne tako dobar.


"Ono što se dogodilo sa cyberpunk fikcijom bilo je, u stvari, ono što se desi sa svakom uspješnom stvari iz bilo koje grane pop-kulture", rekao je Bruce Bethke. "Prešlo je iz nečeg neočekivanog, svježeg i originalnog do moderne modne izjave, ponovljive komercijalne formule i promuklog tropa." Motivi Gibsonovog Neuromancera pretvorili su se svojevrsnu kontrolnu listu. Priče o otuđenim samotnjacima u neonskim nijansama koji se drogiraju i hakiraju ubrzo su postali norma. Toliko da su početkom '90. godina neke od najistaknutijih knjiga o cyperpunku bile one koje su tu formulu gurnuli u oblast satire.


Početno poglavlje knjige Snow Crash autora Neala Stephensona predstavlja nam protagonistu neobično nazvanog Hiro Protagonist, naoružanog s dva samurajska mača, koji vozi automobil s dovoljno energije u njegovim baterijama da pakovanje slanine ispali do pojasa asteroida u našem Sunčevom sistemu - da bi nam potom otkrio da je to zapravo momak koji dostavlja picu. Sam Bethke je u svom romanu Headcrash iz 1995. godine ismijavao žanr koji je ranije pomogao formirati. Činilo se da je cyberpunk ostao bez svog goriva, pa je već 1993. godine časopis Wired napisao Cyberpunk R.I.P.


Ali, na izmaku milenijuma, cyberpunk će tek doživiti svoj pravi procvat. Izašavši u mainstream žanr se proširio mutiravši u desetak drugih različitih vrsta i smjerova. Veliki dio toga je došao preko Japana, jer Akira nadahnuo val mangi i animea prožetih cyberpunkom uključujući Battle Angel Alita, Serial Experiments Lain, Cowboy Bebop i Ghost in the Shell, što je pak dovelo do inspiracije, tada braće, sada sestara Wachowski da urade film Matrix. U međuvremenu je u svijetu igara Deus Ex postavio temelje žanra, a Hideo Kojima je uzevši elemente poput kibernetike i umjetne inteligencije kreirao sada već klasičnu igru Metal Gear Solid.


Međutim, neki bi se volili upustiti u raspravu koliko je gore navedenih naslova uistinu cyberpunk. Bez sumnje svi od njih dijele jednu estetsku vezu sa žanrom, ali ne dijele svi iste tematske brige. To je zato što je cyberpunk kao žanr postao slučaj stila iznad sadržaja. Kada je Cyberpunk 2077 najavljen, Gibson je objavio tvit u kojem je rekao: "Najava za Cyberpunk 2077 me podsjeća na maskirani GTA sa generičkom retro-budućnosti '80. ali hej, to sam samo ja."



U konačnici, cyberpunk je preživio i otišao preko njegovih korijena iz '80. godina jer njegova privlačnost ide dalje od samog površinskog sloja od kože, kroma i neona. Postoji određeni fokus na stil, ali on se rađa iz shvatanja da način na koji se ljudi predstavljaju može reći jednako puno o kulturi u kojoj postoje kao odlagalište informacija.


Cybepunk autori kao Gibson i Stephenson predviđali su kako će se tehnologija razvija, a povremeno su je i pomagali oblikovati - njihove su knjige pomogle popularizirati pojmove kao što su cyberspace, virus i avatar, a Stephensonova koncepcija Metaversa gleda se kao glavnom inspiracijom za sve od Google Eartha do Xbox Livea. Pisci koji su postavili temelje cyberpunka gledali su na ubrzani tempo promjena krajem 20. stoljeća i shvatili da će tehnologija zauvijek biti neodvojivi dio ljudskog iskustva. To je još uvijek ono što žanr izdvaja od drugih grana naučne fantastike: način na koji razmatra socijalni uticaj tehnologije na svakodnevni život.


"Za mene je najzanimljiviji cyberpunk usredotočen na to šta znači biti čovjek u svijetu koji vas želi pretvoriti u korporativnu imovinu", rekla je spisateljica Ashley Yawns. Ona je bila istaknuti glas u raspravama o Cyberpunku 2077 u kojima je vagala politiku igre, te njenu prezentaciju izmjena tijela, ključne komponente cyberpunka. "Modifikacija tijela izvrstan je put za osnaživanje priča za grupe kojima se rutinski uskraćuje tjelesna autonomija: osobe s invaliditetom, trans osobe, žene općenito itd.", rekla je Yawns. "Problem je u tome što se utopizam sukobljava s osiromašenim životima koje cyberpunk prikazuje, odmah postavljajući pitanje tko si može priuštiti te slobode."


Gibson je često u svojim intervjuima znao istaći kako je "Budućnost već ovdje, samo nije ravnomjerno raspoređena." Cyberpunk svjetovi odnose se na rascjep između onih koji imaju pristup svojim futurističkim tehnologijama i onih koji nemaju, rascjep koji se često izražava i doslovno, u vertikalnosti njegovih mega-gradova. Pa čak i dok budućnost koju su predviđali pisci poput Gibsona postaje tehnološki gledano sve zastarjelija, upravo je glavna poruka koja žanr održava relevantnim. "Lično smatram da bilo koji cyberpunk koji želi biti dostojan tog imena mora pokazati taj dehumanizirajući, nejednaki odnos moći i politike kao dijelom njenog sistema", rekao je Pondsmith.


I to je nešto što imamo i u igri Cyberpunk 2077 i činjenica je da razvojna kompanija ne bježi od toga. "Cyberpunk 2077 govori o svijetu u kojem jako mali broj ultra bogatih pojedinaca na vrhu nesavladivih korporativnih struktura vlada svijetom koji se raspada i gdje većina stanovništva živi u beskrajnom ciklusu siromaštva i nasilja", rekao je dizajner igre Patrick Mills. I dok dosta igara i kompanija želi izbjeći vezu s politikom, Mills je rekao kako je: "Cyberpunk u suštini politički žanr i politička franšiza."



Cyberpunk posljednjih godina, pa recimo posljednju deceniju, uživa u još jednom pop-kulturnom procvatu. Ovaj procvat se pogotovo tiče filmske inustrije. Imali smo nastavak Blade Runnera u blistavoj režiji Denisa Villeneuvea, pa zatim ne tako uspješan live-action remake Ghost in the Shell. Netflix nam je donio seriju Altered Carbon (ekranizaciju istoimene trilogije) ali koja je ukinuta nakon izrazito loše druge sezone. Osim Cyberpunka 2077 fanovi video igara mogli su igrati nastavak igre Deus Ex, pa zatim Cloudpunk, Far Cry 3: Blood Dragon itd.


Pondsmith kaže: "Cyberpunk se bavi nejednakošću i prijetnjom budučnosti u kojoj se mogućnosti nepravedno raspoređuju. Riječ je o tome kako se snage velikog novca i velike vladajuće sile urote kako bi obične građane držale pod kontrolom, i kako ti isti građani koriste neortodoksna sredstva kako bi pobijedili tu agendu.


Dovraga, naravno da je političko - sada više nego ikada."


Izvor: polygon.com

Prijevod: E-volucija portal

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com