Književna 2019. godina: Kvalitete ima, ali stari problemi još uvijek vode glavnu riječ!



Autor: Adnan Bajrović


Kraj godine može svima poslužiti kao period kada će se svi ovogodišnji uspjesi i podhvati svesti i rezimirati, kao i postaviti novi ciljevi za sljedećih 365 dana. Knjigoljupci, knjiški moljci i ostali zaljubljenici književnih tvorevina će vjerovatno gledati svoje liste pročitanih i nepročitanih naslova, birat će najbolje i najgore, one koje će vjerovatno pročitati još jednom, dva ili pak tri puta, one koje će već prvom prilikom prodati ili staviti u najudaljeniji dio police u koji neće tako skoro zaći. Šta god radili za pohvalu je ipak što ste, u konačnici, pronalazili vremena za čitanje. Mnogi vole reći kako je proces čitanja i proces vlastitog unapređenja, ali u današnjem bosanskohercegovačkom društvu, proces čitanja je proces unapređenja društva. Jedna od najporaznijih činjenica vezanih za književnost i knjige, koja je samo potiho prohujala našim portalima fokusiranim samo na politiku i crnu hroniku, bili su rezultati istraživanja koji su otkrili kako petina mladih u BiH (20%) nikada nije pročitalo nijednu knjigu. Zašto su nas onda rezultati PISA testa iznenadili? Ili su bili očekivani? Ove se godine, s moje strane, manje čitalo negoli prošle. Pokretanje portala E-volucija, pisanje tekstova o drugim stvarima, a ne samo o književnosti, uzimali su neke trenutke koji bi inače bili predviđeni za čitanje. U svakom slučaju, čitalo se. No, ne i kvalitetno. U posljednje 3-4 godine, mislim da nisam bio više razočaran naslovima koje sam čitao kao što sam bio 2019. godine. Upravo zbog toga ovaj tekst čitate više kao kritički osvrt na književnu 2019., te nemate top 10 listu kao što to rade svi portali na internetu. Početak godine je bio u znaku romana Predsjednik je nestao čiji je autor bivši američki predsjednik Bill Clinton. Priznajem, sam sam kriv za čitanje, ali šta ću, zanimalo me je šta je to on, u suradnji s Jamesom Patersonom, uspio napisati. Sa današnje tačke gledišta, taj je roman u neku ruku mogao i biti najava loše čitalačke godine. Ipak, uslijedili su romani koji su me oduševili svojom kompleksnošću i kvalitetom. Neko bi na kraju ovog teksta mogao pomisliti da to uspijevaju samo romani naučne fantastike, ali nije tako. Bili su to romani Djeca vremena Adriana Tchaikovskog, te Mi Yevgenyja Zamyatina. Za one koji ne znaju, potonji je pretača mnogim distopijskim romanima tipa 1984 ili Sluškinjina priča. U međuvremenu sam otkrio američkog pisca Kurta Vonneguta s kojim sam se bavio većim dijelom proljeća. To je ujedno bio i period kada sam se dao na ponovno čitanje nekih drugih djela. Prvenstveno mislim na treće čitanje romana Annihilation Jaffa Vandermeera, zatim Borne istog autora itd. Bio je to period mog bavljenja specifičnim žanrom u književnosti, novo čundo, koji djeluje više kao postupak, stil i okvir koji se može inkorporirati u bilo koji drugi žanr. Tekst o istom je još uvijek u pripremi, ali Vandermeer i China Mieville su definitivno najreprezentativniji primjeri, uz Lovecrafta kao njihovom pretečom. Nakon toga došao je moj čitalački ponor. Nakon toga redali su se romani koje sam na jedvite jade pročitao do kraja (ne volim odustati na pola). Bili su to redom Ja mrzim internet Jarreta Kobeka, Hipi Paula Coelhoa, Serotonin i Platforma tzv. vrsnog pisca Michela Houellebecqa koji je skoro kao rock zvijezda među piscima sudeći po natpisima u novinama i internetu. Književnost potonjeg ima elemenata da bude prava, kvalitetna, beletristika, štaviše da se uzdigne do postmodernističkih levela kakve su uspjeli dostići David Mitchell, Chigozi Obioma ili pak, meni najdraži pisac, Umberto Eco. Umjesto toga, Houellebecq bira da svoje riječi umoči u gustu smjesu pornografije, profanosti, bezukusa i gluposti tako odbojne do granice nemjerljivosti. Razumijem poentu da se autor namjerava hvatati u koštac sa temama koje su aktuelne za današnje društvo ili svjetonazore, no postoji bezbroj drugih kvalitetnijih književnih postupaka kojima je to moguće učiniti, negoli jezikom i stilom koji Houellebecq bira.


Što se tiče domaće književnosti, 2019. godina je, bez ikakve sumnje, godina spisateljica. Dok su muški autori izlazili sa romanima koji su više i bogu dosadili, sa temama koje više nisu niti inovativne, niti originalne, a budimo iskreni ni približno kvalitetno napisane, spisateljice su donosile prijeko potrebne navedene kvalitete. Prvo treba spomenuti roman Kintsugi tijela Senke Marić koji je nagrađen i nagradom Meša Selimović. Nisu nagrade uvijek mjerilo kvalitete, ali u ovom slučaju imamo stopostotni pogodak. Iako je roman izašao polovinom 2018. godine, njegova aktuelnost tokom 2019. samo je eksponencijalno rasla. Ista stvar je bila i sa romanom Uhvati zeca Lane Bastašić čije je bh. izdanje izašlo uočio ovogodišnjeg Bookstana. Međutim, sve hvalospjeve i superlative usmjeravam samo prema romanu Via Appia o kojem sam već nekoliko puta pisao. Ne samo da je riječ o romanu prvijencu Emine Smailbegović, nego je isti napisan s takvom pažnjom na jezik i stil da je drugo čitanje zagarantovano. Treba još spomenuti knjige Bukača Martine Mlinarević, Nikuda ne idem Rumene Bužarovske, Doba kože Dubravke Ugrešić itd. Iako je književna produkcija u BiH relativno razgranata, daleko je od toga da je ekonomski i umjetnički stabilna. Istraživajući za jedan projekat koji je u pripremi dođoh do informacije da BiH još uvijek nema zakon o izdavaštvu. Da ta informacija bude još gora, u našoj državi, barem u Federaciji, u upotrebi je zakon korišten u periodu Jugoslavije. Postoje organizacije koje ovaj, hajmo reći, kulturni nemar pokušavaju stabilizarati, kao što su Udruženje Original ili Zajednica izdavača i nakladnika, ali poražavajuća je činjenica da država s takvom kulturno-umjetničkom tradicijom, pogotovo onom pisanom, nema jedan takav zakon. Vjerujem da ovaj problem, kao i elitistički pristup umjetnosti, proizvodi mnoge druge probleme. Prvi širi problem je odnos prema neafirmisanim autorima koji pokušavaju izdati svoj prvijenac, a drugi je marginaliziranje žanrovske književnosti. Iz ličnog iskustva, koje je u mnogočemu identično mnogim drugim, pronaći izdavača u BiH je praktično nemoguća misija. A ako još pokušavate pisati naučnu fantastiku ili bilo šta slično, slobodno zaboravite na izdavanje, osim ako ne želite biti sam izdat autor, što je još jedan problem. Ovu situaciju ne olakšava čak ni Fondacija za izdavaštvo. Svake godine ona putem svog konkursa izdavačima, autorima i bibliotekama podijeli između 200 i 300 hiljada maraka. Jako velik iznos od kojeg minimalno pola ode u publikacije stranih autora za koje se sredstva mogu obezbijediti na milion drugih načina. Deset hiljada maraka koji odu na izdavanje jednog iranskog, turskog, ili bilo kojeg drugog autora, a njih je jako puno, može biti iskorišteno za izdavanje dva, tri, četiri domaća mlada autora koji imaju velik potencijal i talent.


Dok žanrovska književnost u svijetu, ne samo da se prodaje, nego i odiše kvalitetom, takvom kvalitetom da upravo ona rađa nove klasike, naša književno-izdavačka populacija bježi od iste kao đavo od krsta. Sve novovjekovno, tehnološko, moderno, subverzivno, inovativno postaje, kao po pravilu, odbojno za naše izdavaštvo. Jedan od najkvalitetnijih romana koji su ove godine izašlu u Hrvatskoj, Bogovi neona Nenada Stipanića, jedno je vrhunsko djelo eksperimentalne književnosti koji vas može i natjerati da se u njega zadubite, ali i inspirisati da sami nešto pokušate. Zatvorena vrata izdavača natjerala su mnoge mlade autore da traže svoje puteve drugdje. Na portalu smo pisali o romanima Električni okean Saše Džino, ili Niz paukovu nit Mirnesa Alispahića, koji su izdati samostalno, odnosno vani. Naučna fantastika nisu samo roboti, brodovi, puške i pištolji. Svi znamo za već spomenute 1984 ili Sluškinjinu priču. Svi smo čitali Asimova, Dicka, Clarkea i druge. Naučna fantastika služi upravo i kao kritički osvrt na društvo, tehnologiju, odnos to dvoje, odnos čovjeka i Prirode, čovjeka i nauke, čovjeka i čovječnosti. Publika za djela ove vrste u BiH postoji. Postoje i autori, kvalitetni autori, domaći autori, koji bi toj publici dali kvalitetan književni proizvod. U već marginaliziranoj književnosti marginovalizirali smo jednu značajnu sferu književno-umjetničku sferu. Obraćanje i okretanje pažnje toj sferi je jedan od pravaca i ciljeva s kojima je i E-volucija započela svoje putovanje. Prvi  reuzltati ovih stremljenja su stigli sa intervjuom s autorom prve bh. naučno-fantastične priče Muhamedom Muminovićem nakon kojeg smo podijelili i samu priču, te je možete pročitati ovdje. Posljednjih nekoliko mjeseci ove godine sam iskoristio da se vratim klasičnoj književnosti. Iskoristio sam priliku da nakon niza razočarenja i mlakih djela godinu završim kvalitetno. Prema tome, svoje čitalačko vrijeme sam proveo u društvu sa Fernandom Pessoom i njegovom poezijom, Čovjekom praznih šaka Ursule LeGuin, romanom Oblomov ruskog pisca Ivana Gončarova, te mojim najdražim novim književnim otkrićem Knutom Hamsunom, tačnije njegovim romanima Glad i Blagoslov zemlje. Ako vam nešto iz ovog teksta toplo preporučujem da pročitate onda su to potonja dva romana.


Ovu godinu je, barem što se tiče mog čitateljskog iskustva, obilježio i povratak stripovima i popularnoj nauci, ali o tome vas neću gnjaviti jer ćete u 2020. imati priliku da čitate liste ovih naslova, kao i književne kritike.


Sve u svemu, 2019. nije bila tako loša godina. Neko mi je jednom rekao "bitno je da se čita". Pa, eto, čita se. Kad god se toga sjetim na um mi padnu riječi profesora Edina Pobrića iz jednog njegovog teksta a koje kažu da je nekada potrebno pročitati i neku lošu knjigu, tek toliko da vidimo koliko je pisanje težak i zahtjevan posao.


Druga decenija 21. stoljeća je gotova. Puno se toga promijenilo, a puno toga pogoršalo. Da budem iskren, nadam se da će decenija koja je pred nama u književnosti donijeti neku prijeko potrebnu revoluciju, barem na ovim našim prostorima. Nije loše sada, ali počinje da zaudara.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com