John Le Carré i špijunski roman kao kritika vladajuće birokratije



1947. godine šesnaestogodišnji David Cornwell je napustio britanski internat, u kojem je proveo nekoliko nesretnih godina, završivši naposlijetku u Švicarskoj, gdje je studirao njemački jezik na Univerzitetu u Bernu - te tako na sebe privukao pažnju britanske obavještajne službe. Kao nemirno dijete otuđene majke i oca prevaranta, te drski student modernih jezika, mladi putnik je bio prirodna meta za regrutovanje sigurnosnih službi koje su ga krajem '40. godina angažovale da bude "tinejdžer iz britanske obavještajne službe". Tokom narednih petnaest godina, poslovi i zadaci će se nizati i rasti, te će Cornwellu pružiti najbolji materijal iz prve ruke za ispunjavanje nevjerovatnih 25 špijunskih romana koje je napisao tokom života pod pseudonimom John le Carré.


Ako biste rekli da je le Carré najbolji pisac špijunskih romana svih vremena, ne biste bili daleko od istine. Osim toga, bio je jedan od najplodonosnijih i najvećih pisaca prošlog stoljeća. Zato je vijest o njegovoj smrti od upale pluća u 89. godini života potresla sve njegove fanove širom svijeta.


"Posljednjih dana provodim puno čudnih trenutaka pitajući se kako bi moj život izgledao da nisam napustio državnu školu ili da sam krenuo u nekom drugom smjeru", napisao je u svojim memoarima. "Sada mi se čini da je sve što mi se dogodilo u životu posljedica te jedne impulsivne adolescentne odluke da se iz Engleske izvučem najbržim dostupnim putem i prigrlim Njemačku kao zamjensku majku."


Tokom njegovih lutanja po Švicarskoj i Njemačkoj, i zapravo čitavog života, njemački je bio više od tek pukog drugog jezika za Le Carréa. Volio je citirati aksiom, često pripisan Karlu Velikom, da "posjedovati drugi jezik znači posjedovati drugu dušu." Što se tiče njemačkih autora, Le Carré je bio posebno velik fan Thomasa Manna, Hermana Hessea i Johanna Wolganga von Goethea; zbog čega je i ljubav prema potonjem piscu dao kao karakternom crtom liku Georgea Smileya koji se pojavljuje u devet Le Carréovih romana.


Djelomično kao rezultat njegove mladenačke odanosti Goetheu, žila romantizma provlači se kroz gotovo sve knjige Le Carréa: idealizam i afinitet za tragičnom ljepotom koja služi kao prirodni kontrapunkt njegovom pesimizmu i karijernoj opsesiji izdajom. Ova su dva impulsa, sentimentalni i cinični, bili temeljni za njegov izmišljeni svijet. Njegova neobična sposobnost da ih uskladi u duhovitom, lirskom stilu obilježenom umornom, ali škrtom ironijom redefinirao je ono što bi mogao biti moderni špijunski triler: ambivalentan, kompliciran, neugledan i sposoban za sofisticiranu humanitarnu argumentaciju, s bogatim likovima i književnom dubinom koja se ne može pronaći kod npr. Iana Fleminga.


Le Carréova vlastita obavještajna karijera, tipična za muškarce njegovog obrazovanja, rase i klase u tom razdoblju, bila je ispresijecana, često se prepličući s drugom. Kasnije je zaradio diplomu na Oxfordu i predavao je u Etonu, gdje je uočavao potencijalne talente i prijavljivao sumnjive disidente u ime Njezina Veličanstva.


U periodu aktivne službe počeo je i književnu karijeru sa kratkim romanom Call for the Dead iz 1961. godine. Svoj poznati pseudonim usvojio je po prijedlogu njegovih šefova iz MI-6 koji nisu želili da se ime jednog dječaka veže za naslovnicu špijunskog trilera. Sljedeća dva romana je napisao pod sličnim operativnim okolnostima, a uspjeh je stigao s trećim - The Spy Who Came in From the Cold.


Le Carré je službu napustio nakon jednog od najneugodnijih trenutaka u njezinoj historiji: Kim Philby, bivši šeg antisovjetskog štava MI-6, otkriveno je kako je bio dvostruki agent za Sovjetski savez i istraga je pokazala da je otkrio identitete mnogih agenata širom Evrope, uključujući i Le Carréa. Navodno je 1964. godine od Le Carréa zahtjevano da napusti MI-6. Na sreću njegov treći roman je bio na putu da postane svjetski bestseler što mu je pružilo finansijski oslonac da sve svoje vrijeme posveti pisanju sljedećih naslova.



Sljedećih pola stoljeća proveo je između domova u Cornwallu i Švicarskoj, pišući neke od najambivalentnijih, dirljivih, psihološki spretnih trilera o hladnom ratu, ali i puno više. Treba reći da je granice i mogućnosti špijunske fikcije pomjerio s njegovim Tinker Tailor Soldier Spy iz 1974. godine s njegovim uglađenim srednjovječnim junakom Georgeom Smileyem koji strpljivo progoni krticu koju je u britansku obavještajnu službu smjestila Smileyeva suparnica iz KGB-a, tajanstvena i sveznajuća Karla. Ipak, izmišljeni svijet Le Carréa bio je puno više od samog hladnog rata. Pojedini kritičari volili su reći da je izgubio muzu kada je pala željezna zavjesa ("Otkako se srušio Berlinski zid, njegovo se pisanje često činilo pomalo nesigurnim", napisao je recenzent New York Timesa 2004. godine), ali Le Carré nikada nije ovisio o jednoj metafori ili jednom ratu. Kasnije smo imali priliku čitati Le Carréove priče o inguškim pobunjenicima u Čečeniji (Our Game iz 1995. godine); eroziji građanskih prava i slobode, te zarobljavanjem muslimanskih izbjeglica u A Most Wanted Man (2008); dramatiziranju brutalnih svjetskih posljedica faramaceutske korupcije u The Constant Gardener (2011).


U kasnijem periodu života Le Carré je preuzeo veću kreativnu kontrolu nad filmskim adaptacijama njegovih romana, pri čemu je učestvovao u pisanju scenarija za The Tailor of Panama iz 2001. godine. No, s njegovim nadzorom ili ne, njegovi romani već decenijama pouzdano iznenađuju publiku, istovremeno šireći njegovu čitateljsku populaciju u novom stoljeću.


Tokom spisateljske karije Le Carré nikada nije bio zadovoljan samo istraživanjima njegovih kolega ili vladinim izvještajima - iako je imao veze u obavještajnim službama te imao pristup službenim tajnama. Romanopisac se nekada prema svom radu ponaša kao da je ratni novinar. Kako bi izgradio likove i scene za roman The Honourable Schoolboy, smješten u jugoistočnoj Aziji sredinom '70. godina, Le Carré je posjetio opasne zone u cijeloj regiji i navodno izbjegavao metke u Kambodži pužući ispod automobila.


Le Carré je tako, s vremena na vrijeme, živio poput likova iz njegovih knjiga: putovao je daleko, skijao brzinom iznad vlastitih mogućnosti, imao afere, večerao s eminencijama i kraljevima, a pitom ostavši sumnjičav ka razmetljivosti i šarmu - možda zato što je, nakon Philby afere, Carré rekao da više nikada ne može vjerovati karizmi.


Nerijetko je znao pobjesniti kada bi ga odbacili kao običnog jednostavnog pisca špijunskih romana, ili bi porekao da mu je stalo do onih koji su njegovo djelo smatrali pulpom: "Iskreno vjerujem da će kritičari postupno doći do onoga što je javnost već odavno prepoznala, da je špijunski roman fleksibilan, jednako valjana tema u naše vrijeme kao i svaka druga glavna tema, jednako valjana kao i ljubavna priča", rekao je za Washington Post 1977. godine.


Philip Roth za A Pefect Spy (1986) je rekao da je riječ o "najboljem engleskom romanu od Drugog svjetskog rata." Ian McEwan je 2013. godine rekao kako će Le Carréa pamtiti kao "možda najznačajnijeg pisca druge polovine 20. stoljeća u Britaniji." Kritički koncenzus se uveliko kretao u istom smjeru. Poput Grahama Greenea, i Le Carré je stvorio priče koje dočaravaju otuđenje potrebe za kretanjem kroz svjetove oblikovane tajnim silama koje su izvan naše kontrole. Poput Sir Arthura Conana Doylea i J.R.R. Tolkiena, stvorio je mnogo karaktera koji su se pojavljivali u više romana. Poput Josepha Conrada, bio je duboko privržen temama ljudske sposobnosti za povremena barbarstva, kao i krvavim posljedicama kolonijalizma. Njegovi su romani jednako antišpijunski koliko i špijunski romani, stojeće optužnice protiv vladajuće birokratije. Unatoč nedostatku prividnog glamura, svijet ga nikada nije prestao čitati.


Izvor: smithsonianmag.com

Prijevod: E-volucija portal

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com