Je li međuzvjezdano putovanje moguće i izvedivo?



Jeste li gledali film Interstellar? Ako ste kao i mi bili oduševljeni filmom, vjerovatno ste danima, a sada već i godinama kasnije, razmišljali kako bi međuzvjezdano putovanje izgledalo u stvarnom životu. Šta je potrebno za kolonizaciju drugih sunčevih sistema? Možemo li se nadati da će to ikada biti moguće?


Međuzvjezdani prostor je ogromno prostranstvo, a radi boljeg shvatanja te veličine reći ćemo da je Voyager 1 tek 2012, a lansiran je 1977. godine, ušao u međuzvjezdani prostor. Voyager 2 je to učinio tek 2018. godine.


Za Paula M. Suttera, astrofizičara sa Ohio State Univerziteta, međuzvjezdana putovanja i istraživanja su tehnički zamisliva. Ne postoje zakoni fizike koji ga zabranjuju. No, to ne znači da ćemo ga postići u ovoj generaciji, možda čak nećemo ni do kraja ovog stoljeća. On, s druge strane, tvrdi kako smo već postigli status međuzvjezdanih istraživača s već spomenutim Voyager letjelicama.


Problem s Voyagerima je u tome što oni ne idu dovoljno brzo. Iako svaki od njih putuje brzinom od oko 10 hiljada kilometara na sat, to nije ni približno dovoljno brzo. Njihova misija je bila istraživanje Sunčevog sistema, zbog toga nisu smatrani kao podesnim za međuzvjezdano putovanje. Ako bi se kojim slučajem namjerili prema najbližoj zvijezdi, Proxima Cantauri koja je udaljena 4 svjetlosne godine, do nje bi im trebalo otprilike 80 000 godina.


"Ne znam za vas, ali mislim da NASA-in budžet nije predviđen za takve projekte." - rekao je Stutter. "Također, do trenutka kada ove sonde stignu do pola puta, njihove nuklearne baterije već će uveliko biti mrtve, te će biti samo beskorisne metalne kutije što plove kroz prazninu kosmosa. S pozitivne strane, kada promislite, i to je neka vrsta uspjeha: nije baš da su naši preci mogli izvršiti takav jedan podvig poput bacanja nasumičnog metalnog smeća u međuzvjezdani prostor, ali s druge strane, nije baš međuzvjezdano putovanje kakvo bi zamislili."


Da bi međuzvjezdano putovanje bilo realno i razumno, Stutter navodi kako bi letjelica morala ići barem jednu desetinu brzine svjetlosti. Uz ovu brzinu, letjelici bi do Proxime Centauri trebalo nekoliko decenija, a povratne slike bi do zemlje stigle za nekoliko godina, drugim riječima sve to bi bilo moguće tokom jednog ljudskog života.


Ali da bi postigli tu brzinu potrebno je i jako mnogo energije. Jedna od opcija je da se ta energija drži na brodu kao svojevrsno gorivo. Takav postupak onda znači i dodatnu masu, što bi otežavalo postizanje željene brzine. Danas postoje brojni dizajnovi i skice svemirskih brodova na nuklearni pogon, ali nijedna od tih ideja nije idealna jer bi za napajanje samo jednog broda morali napraviti na hiljade nuklearnih bombi.



Stutterova omiljena ideja za rješenje ovog problema je da izvor energije svemirskog broda bude fiksan i da se na neki način transportuje u brod tokom leta. Jedan od načina je putem lasera. Radijacija je odličan način za transport energije s jednog mjesta na drugo, pogotovo na velikim razdaljinama. "Ovo je osnovna ideja koja stoji iza projekta Breakthrough Starshot, čiji je cilj dizajnirati letjelicu sposobnu da stigne do najbliže zvijezde za nekoliko decenija leta. To bi izgledalo ovako: veliki laser jačine od oko 100 gigavata puca u letjelicu u orbiti. Ona ima veliko solarno jedro koje je jako reflektirajuće. Laser se odbija od to jedro istovremeno dajući zamah brodu. Problem je u tome što laser ove jačine ima snagu potiska jednog težeg ruksaka. Ako bismo u letjelicu pucali deset minuta bez prestanka, pod uvjetom da želimo postići brzinu od jedne desetine brzine svjetlosti, letjelica onda ne bi smjela biti teža od jednog grama."


Kako bi shvatili jačinu lasera istaći ćemo kako je 100 gigavata daleko jače od bilo kojeg lasera ikada kreiranog. Drugim riječima, 100 gigavata je puno više od kapaciteta svih nuklearnih elektrana u SAD-u zajedno. Letjelica koja prema ovom planu ne bi bila veća od obične spajalice, mora sadržavati kameru, računar, izvor napajanja, strujni krug, oklop, antenu za komunikaciju i cijelo jedro koje mora biti besprijekorno reflektivno. Stutter objašnjava da ako brod i jedro upiju barem mali djelić energije lasera, ona će onda početi zagrijavati brod. Na 100 gigavata jačine zagrijavanje broda znači neizostavno topljenje istog.


"Jednom kada dospijete do ubrzanja od jedne desetine brzine svjetlost tada počinje pravo putovanje. Sljedećih 40 godina ta letjelica bi trebala izdržati sve prepreke i poteškoće međuzvjezdanog putovanja. Iako ogroman, to nije posve prazan prostor. Svemir je ispunjen brojnim zrnima svemirske prašine. I dok je prašina jako sitna, pri takvim brzinama samo jedno zrno može napraviti golemu štetu. Kosmičke zrake koje emituje skoro sve u svemiru, od sunca do daleke supernove, mogu uticati na strujna kola u brodu. Letjelica će od samog starta svog leta biti bombardovana ovim kosmičkim zrakama." - rekao je Stutter.


Pa je li međuzvjezdano putovanje onda moguće?


U principu jeste, jer kao što Stutter kaže "ne postoji zakon fizike koji sprječava da išta od toga postane stvarnost. Ali to nije lako, čak ni vjerovatnom, niti izvodivo sa našom današnjom razinom tehnologije i resursa. Možemo li doista napraviti tako malu i laganu svemirsku sondu? Možemo li napraviti tako moćan laser? I da li ta misija onda može preživjeti izazove dubokog svemira?


Odgovor na ta pitanja nije niti da niti ne. Pitanje je samo jesmo li spremni potrošiti dovoljno novca da saznamo je li to moguće ili ne?"

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com