Gdje nastaje strah?



Kada pomislimo na strah čini nam se da bi ga trebalo lako prepoznati i definirati: znamo ga tek kad ga osjetimo. Ali staviti taj osjećaj u riječi može biti znatno teže. G. Stanley Hall opisao je strah kao "iščekivanje boli", što se čini kao poprilično dobrom općom definicijom. Strah od nasilja? Anticipacijska bol. Strah od raskida, gubitka nekog koga volite? Anticipacijska bol. Strah od morskih pasa, pada aviona, s litice? Isto.


No, ono što trebamo nije samo čvrsta definicija. Ono što nam je potrebno da bismo shvatili ulogu straha u našem životu jeste da istražimo slojeve i raznolikosti strahova koji nas mogu pogoditi.


Postoji oštar alarmantni zvuk kad osjetite jasnu neposrednu prijetnju. Tu je tupi, raspršeni predosjećaj, osjećaj slabosti čiji izvor ne možete baš tako lako odrediti. Postoje spiralni, raširivi egzistencijalni strahovi: položit ću ispit, spremiti se za razgovor, propasti u životu. A postoje i precizni, čak i banalni: povlačenje hanzaplasta će zaboliti. Kako se ovi strahovi zajedno uklapaju? Ili, bolje rečeno, u kojoj se mjeri razlikuju?


Prema grčkoj mitologiji Ares, bog rata, imao je dva sina koja su ga pratila u bitkama: Fobos, bog straha, i Deimos, bog užasa. Čini se da je to korisno razlikovanje za početak - strah u odnosu na užas - što je odjek današnje distinkcije između straha i tjeskobe. Strah se, generalno govoreći, pobuđuje jasnom i prisutnom prijetnjom: osjećate opasnost i osjećate strah. Tjeskoba se, s druge strane, rađa iz manje opipljivih briga: strah se može osjećati, ali bez jasnog razloga.


Joanna Bourke u knjizi Fear: A Cultural History pokušava razlučiti razlike između straha i tjeskobe. "U jednom slučaju se može prepoznati zastrašujuća osoba ili opasan predmet: vatra, hidrogenska bomba, terorist", piše ona. Dok nas "tjeskoba češće preplavi iz nekog izvora iznutra: postoji iracionalna panika zbog izlaganja spoljašnjosti, straha od neuspjeha, predosjećaja propasti... Tjeskoba je opisana kao više općenito stanje, dok je strah specifičniji i trenutan. Čini se da je "objekt opasnosti" u stanju straha pred nama, dok u tjeskobnim stanjima pojedinac nije svjestan šta ga ugrožava."


Ali Bourke ističe kako to razlikovanje ima i ozbiljna ograničenja. To ovisi i o sposobnosti plašljive osobe da prepozna prijetnju. Je li to legitimno, odmah opasno? Ili je strah apstraktan, iracionalan? Ona nudi primjere bombe i terorizma kao primjere potencijalno jasnih i prisutnih prijetnji, ali oboje mogu poslužiti i kao spektar koji izaziva tjeskobu - zlosutni su čak i kada ih nema. Razlika između straha i tjeskobe može biti mutna, čak iako se povuče jasna linija između. No, ako po strani ostavimo pitanje prisutnosti očite prijetnje, ostaje nam naš odgovor na strah.


Naučnici koji proučavaju naše emocionalne živote razlikuju različite kategorije osjećaja. Postoje primarne emocije, naši najosnovniji i gotovo univerzalni odgovori, koje se nalaze u svim kulturama i čak se pojavljuju ili nam se barem čini da se pojavljuju i kod drugih vrsta: strah, bijes, gađenje, iznenađenje, tuga i sreća.


Zamislite ih kao osnovne boje, fundamentalni elementi duge emocija. Kao što se crvena i plava u kombinaciji mogu koristiti za stvaranje svih nijansi ljubičaste, tako možete zamisliti neke precizne osjećaje kao kombinacijom dvaju osnovnih emocija. Na primjer, strava je kombinacija straha i gađenja - i možda, uz malu dozu bijesa i iznenađenja. Radost bi mogla biti kombinacija sreće i iznenađenja. I tako dalje.


Postoje i socijalne emocije, osjećaji koji ne stoje sami poput osnovnih emocija, ali nastaju našim odnosom prema drugima: simpatija, sramota, stid, krivnja, ponos, ljubomora, zavist, zahvalnost, divljenje, prezir i tako dalje. Od svih ovih strah je možda najviše proučavan. Ali šta zapravo znači proučavati strah? Šta se tačno misli kad kažemo strah u kontekstu naučnog istražovanja?


Naučnici su tradicionalno proučavali strah kod životinja mjereći njihove reakcije na prijeteće ili neugodne položaje. U proučavanju ljudi naučnici imaju više mogućnosti i veći niz alata. Ljudi se mogu samostalno prijaviti na ova testiranja. Faktor koji komplicira stvari su dvije reakcije - smrzavanje (misli se na potpunu ukočenost i nedostatak reakcije) i osjećaj - pošto su oboje dvije različite stvari. Joseph Ledoux, neurolog i stručnjak za moždani krug straha, u svojoj knjizi Anxious naglašava da znamo kako fizički strah i emocionalni osjećaj straha proizvode dva različita mehanizma u tijelu. Dugo vremena je teorija držala da je osjećaj prvo nastao kao odgovor na poticaj straha, a zatim je uslijedio fizički odgovor. To se naziva zdravim razumom ili darvinističkom školom misli. Ali to je više bila pretpostavka nego dokazani mehanizam.


Umjesto toga, kako se nauka posvetila konkretnijem shvatanju tog neuhvatljivog mehanizma, neurolog Antonio Damasio došao je do odgovora koji je za mnoge bio relativno provokativan. Osjećaj, tvri on, zapravo proizilazi iz istog izbornika fizičkih reakcija koje bismo obično gledali kao dodatkom uz naše emocije. U svrhu argumentacije Damasio pravi distinkciju između emocija - pri čemu, u ovom kontekstu, on misli na fizičke, mjerljive reakcije tijela kao odgovor na emocionalni poticaj, reakciju fizičkog straha - i osjećaja, nematerijalnih izraza emocija u našem umu.


"Skloni smo vjerovanju da je skriveno izvor izraženog", piše on. "Emocije (što ovdje znači fizička reakcija) i srodni fenomeni su temelj za osjećaje, mentalne događaje koji čine podlogu našeg uma." Naše emocije mogu biti generisane podražajima bilo stvarnim i zapamćenim ili izmišljenim. Svi organizmi imaju različite sposobnosti reagovanja na podražaje, od jednostavno titrajnog refleksa ili pokreta povlačenja, pa sve do složenijih reakcija. Recimo, na primjer, čudna buka koja se čuje navečer uhvaćena je od strane senzornih živaca u uhu i prenosi se u moždane strukture odgovorne za pokretanje, a zatim i izvršenje pokretanja, nakon čega vaše tijelo reaguje na sve gore opisane načine.


Sljedeći korak u Damasiovoj formulaciji je stvaranje samog osjećaja. Naše tijelo je prepuno neurona i oni ne samo da šalju informacije iz mozga već ih i primaju. Dakle, nakon što su nam odlazne informacije ubrzale puls i izazvale znoj, niz dolaznih poruka vraća se u mozak noseći sve te podatke o našem fizičkom stanju. Naši mozgovi, pojašnjava Damasio, u svakom trenutku održavaju nevjerovatno složene mape stanja našeg tijela, od crijeva do vrhova prstiju. I u tome je srž njegovog argumenta: kada dolazne poruke koje nose vijesti o tjelešnom strahu tijela mijenjaju te mape, tada nastaje sam osjećaj. Vaš mozak iz vašeg tijela saznaje da vam srce lupa, zjenice se šire, da ste se naježili. Vaš mozak sve to zbraja i odlučuje da se bojite.


U eseju What is an Emotion? iz 1884. godine filozof i psiholog William James je napisao: "Ako zamislimo neku snažnu emociju, a zatim je pokušamo izvući iz naše svijesti o svim osjećajima njenih fizičkih simptoma, ustanovit ćemo da nam ništa nije preostalo, ni mentalne stvari iz koje bi ta emocija mogla biti ubrzana, ni otkucaja srca, ni usporenog disanja, ni drhtavih usana, ni slabih udova, nemoguće ju je zamisliti."


Damasio nastavlja tamo gdje je James stao. Ali on se ne oslanja na puko filozofiranje kako bi iznio svoj argument. On radi i na detaljnim podacima iz njegovih vlastitih istraživanja; npr. slučaja pacijentice s Parkinsonovom bolesti. Žena od 65 godina nije imala povijest depresije i drugih mentalnih bolesti, bila je podvrgnuta eksperimentalnom liječenju od Parkinsonovih simptoma. To je uključivalo i primjenu električne struje za poticanje motoričkih područja mozga putem sitnih elektroda. Ta se metoda prije nje pokazala uspješnom i mnogi su uspješno prolazili liječenje. Ali onog trena kada je struja ušla u njen mozak ona je prestala razgovarati, spustila pogled pokunjenog lica. Nekoliko sekundi kasnije počela je plakati rekavši kako joj je život dosadio, da se osjeća bezvrijedno i kako ne želi više živiti. Doktori su istog trena prekinuli postupak, a manje od minutu kasnije žena je prestala plakati upitavši pri tome doktore "Šta se upravo dogodilo?"


Prema Damasiju pokazalo se da su umjesto stimuliranja jezgre koje su upravljale njenim drhtanjem, elektrode aktivirale dijelove moždanih stanica koje kontroliraju dijelove mišića lica, usta, grla i dijafragme. Njeno tijelo je djelovalo na tugu, a um joj je zauzvrat otišao u mračno mjesto. Čim je osjećaj nestao iz tjelesnog i um je slijedio tijelo.


Čitava ova priča pokreće niz pitanja o strahu, našem doživljaju nas samih, doživljaju sreće, zadovoljstva ili lakoće. Sve to utiče i na naše tijelo. Duboka tuga jednako uništava naše tijelo kao i naš duh.


Autor: Eva Holland

Izvor: Popular Science popsci.com

Prijevod: E-volucija.com


   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com