Fight Club stripovi: Kad ideja pobjegne kreatoru!



Malo je filmova i knjiga koji su dobili kultni status kakav uživa Fight Club. Iako Chuck Palahniuk uspjeh svog romana najviše duguje blistavoj ekranizaciji Davida Finchera s Edwardom Nortonom i Brad Pittom u glavnim ulogama, neosporna je originalnost ideje koju je autor donio svojim djelom. Premda mnogi koji su pogledali film nisu otišli dalje od činjenice da se u njoj prikazuje tuča muškaraca (u mom slučaju skoro čitav odsjek komparativne književnosti kada smo radili analizu djela), Fight Club je u svojoj srži sadržavao ozbiljan komentar na mnoge moderne vrijednosti: od društva u cjelini, konzumerizma, kapitalizma, propasti kulture zagrizloj u materijalizam i emaskulacije. Od izlaska knjige, a zatim filma, do danas izašle su brojne analize i interpretacije djela (neke kvalitetne, neke pak i ne), a samo djelo je vjerovatno po čemu se Palahniuk prepoznaje u svijetu književnosti, iako je do sada napisao desetak romana.


Prema tome, nekako je bilo i za očekivati da će Palahniuk kad tad napisati još nešto što bi se nadovezalo na priču o Tyleru Durdenu. To se i desilo 2016. godine kada je izašao Fight Club 2 u nešto drugačijem obliku nego što se možda moglo očekivati - kao strip. Nakon toga, usljedio je još jedan nastavak, Fight Club 3, koji je izašao 2019. godine. U oba slučaja Palahniuk je radio na priči, dok su ilustracije za izdavača Dark Horse Comics radili Cameron Stewart i David W. Mack. Stripovi ponovo prate dobro poznatog lika koji se, iako u romanu i filmu neimenovan, sada zove Sebastian i koji je zasnovao porodicu sa Marlom. Sebastian se ponovo pretvorio u insomničara koji je zaglavio u dosadnom poslu i sedmičnim posjetama psihijatru. Potonji tokom svake seanse oslobađa Sebastianovu drugu ličnost, Tylera Durdena koji te prilike koristi kako bi upravljao projektom Mayhem, koji se sada zove Rize or Die, dok u trećem dijelu prerasta u pokret Die Off.



Jedina stvar za koju mislim da nije bila uspješno izvedena u romanu jeste kasniji razvoj projekta Mayhem, kada se stvari već otmu i iz Tylerovih ruku. Imao sam osjećaj da je sva ona priča sa početka isparila, te je Mayhem obični anarhistički pokret ljudi kojima je nasilje jedini cilj u životu. Nešto što mislim da nije bila Tylerova ili naratorova ideja u početku. U stripovima je upravo taj anarhizam postao prioritetom, dok se dobro poznati Palahniukovi socijalni komentari i postmodernistički stil pisanja pojavljuju tek u granulama. Trenutak kada sam shvatio da će stripovi ponajviše igrati samo na nostalgiju i fanatizam jeste pojavljivljane nekih ikoničkih scena iz originala čiji citati ispunjavaju internet.


Što dalje čitate stripove, pogotovo kad dođete do trećeg dijela, dobit ćete osjećaj kao da je Palahniuk imao dobru ideju na počeku, ali je tokom pisanja izgubio kontrolu nad njom kao što je Sebastian izgubio nad Tylerom, te je ona eksplodirala zapanjujuće nebuloznim scenama. Prije svega, Palahniuk ubacuje dosta više bizarnosti u narativ, što možda ne bi bilo loše da je to rađeno na drugačiji način. Bizarnosti se većinom odnose na neke likove kojih se sjećamo iz romana i filma, te koje po svim zakonima logike ne bi trebali biti tu, ali nekako jesu jer su autoru potrebni da gura narativ naprijed. Tu dolazimo i do samog pitanja autora. Palahniukov originalni roman je zaista odisao svim postmodernističkim principima, ali samo pitanje autoreferencijalnosti nije postojalo jer je narator bio i sam lik, ali ne i Palahniuk. Osim toga, roman je sa sobom nosio određenu dozu metatekstualnosti i metafizike, a sve je bilo blistavo uklopljeno u narativ. Ovi postupci u značajnoj mjeri igraju važnu ulogu u stripovima, ali zamjerka je što se Palahniuk previše prepustio igranju s tim, da je izgubio glavnu srž i kontekst. Palahniuk se odmetnuo u metasvijet i tu se našao na sigurnom, ali je izgubio svoje djelo i pažnju čitatelja.



Palahniukovo metatekstualno divljanje se nastavlja i u Fight Club 3 gdje postaje još rigoroznijim. Kontekst i struktura narativa se iskasapljenje u onoliko dijelova koliko strip sveukupno ima panela. Moj lični ukus voli kada vidi sve ove stvari uključene u djelo, volim prekopavati po nivoima teksta i interpretirati simbolizam, ali Palahniuk nam daje mnogo slika, mnogo preklapanja, mnogo događaja, mnogo simbolike, bez imalo teksta, mesa i srži za koje bi se čitatelj mogao uhvatiti kako bi ispratio narativ do kraja. A kada smo kod krajeva, Palahniuk ima velikih problema s privođenjem narativa kraju. Prve kritike su se pojavile s originalnim romanom koji ima drugačiji kraj u odnosu na film. Problem završavanja se nastavlja i stripovskim izdanjima. I dok Fight Club 2 ima relativno zanimljiv kraj, pravi postmodernistički (Roland Barthes bi bio jako ponosan), Fight Club 3 priču vodi ka nekom drugom kraju te ulogu likova transformira, relativno smanjujući empatski doživljaj Tylera, Marle ili nekog trećeg kroz čitav serijal.


Chuck Palahniuk je, mislim, završio s Fight Clubom za sva vremena, ali isto tako čitavu priču može uskrsnuti još jednom, pa još jednom, pa još jednom. Ipak, koliko god da sam imao namjeru da uživam u stripovima, a isti imaju jako kvalitetnih dijelova (ilustracija je blistavo urađena), mislim da Palahniuk nije morao više zadirati u priču, jer je izgubio dodir sa njom, a na kraju i kontrolu, te čije je divljanje odnijelo mnogo žrtvi. Ako ste veliki fan romana, onda biste na stripove trebali primijeniti prvo pravilo Fight Cluba...


...a opet, svi znamo kako je to pravilo prošlo tamo.


Autor: Adnan Bajrović

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com