Edgar Allan Poe i melanholija kao osnovno kreativno sredstvo!



- Uvod


O melanholiji je još prije dvije hiljade godina pisano da je bolest koja može biti čak i smrtonosna. Može biti izazvana ljubavlju i da tada može imati najstrašniji tok. Melanholija je, jednom sam čuo, jedino prirodno stanje čovjeka. To je čežnja za nečim što smo imali pa izgubili, a što nam je bilo vrednije od onoga što imamo, ili za nečim što želimo, a što u konačnici ne možemo imati ili što ćemo kroz velike napore i tegobe pokušati ostvariti.


Bez obzira na perspektivu i način mišljenja pojedinih autora, primjetne su određene konstante u opisima melanholije. Drugim riječima, svi naglašavaju njenu sveobuhvatnost, odnosno da ona određuje stanje cijelog ljudskog bića, kao i njegov odnos sa svijetom izvan njega. Međutim, ona isto tako određuje kako čovjek osjeća vlastito tijelo, ponašanje tog tijela i reakcije na svijet koji ga okružuje i na podražaje iz tog svijeta. Melanholija određuje njegov odnos prema sebi, ali i prema drugim ljudima, stvarima, pojavama oko njega. Prema svemu što je prisutno, ali i odsutno.


- Melanholija kroz vrijeme


Kako se kroz vrijeme učilo, melanholija je stanje duha koje je proizvod nekog poremećaja u količini ili temperaturi crne žuči sadržane u tijelu. Prvi put riječ melanholija upotrijebio je Hipokrit. Predkraj petog stoljeća prije naše ere u spisu „O vazduhu, vodi i mjestima“ napisao je, i to u množini, da su to bolesti koje mogu zadesiti takozvani žučni tip ljudi. Jedino što od njega tu saznajemo jesu uzroci bolesti, a to su zadebljanje žuči i isušenje njenih vodnjavih i vlažnih sastojaka. No, iz svega ovog ne možemo zaključiti da li uzrokuje i duševne smetnje. Godinama kasnije, otkriveno je da crna zuč u Hipokritovim spisima ne postoji, već žuč jetrena, zbog koje se crnilo žučne tvari vidi u urinu ili onome što bolesnik povrati.


Prvi pravi pisani dokument o melanholiji je spis „Problem XXX, 1“, odnosno „Monografija crne žuči“ iz 4. Stoljeća prije nove ere. Misli se da ga je napisao Aristotel, ali šanse su da je to bio njegov učenik Teofrast. Spis počinje pitanjem „Zašto su svi istaknuti ljudi, da li državnici, filozofi, pjesnici ili umjetnici, očigledno bili melanholici?“ Tu se klasificiraju i tumače dva oblika melanholije: crna žuč s kojom je čovjek rođen i koju njegovo tijelo proizvodi prirodno i ona crna žuč koju čovjek unosi hranom ili je njegovo tijelo proizvodi pod uticajem vanjskih faktora (npr. strah, napor, stres i sl.). Višak ili manjak ove druge druge vrste crne žuči nije bolest, nego stanje, i rješava se promjenom načina života, dok prva uzrokuje bolesnu melanholiju ako je ima previše ili premalo. On je u jednom dijelu teksta izjednačava s Platonovim „božanskim ludilom“.


U srednjem vijeku, melanholija, je smatrana jednom vrstom lijenosti, bila je jedan od sedam smrtnih grijeha. Petrarka u svojim djelima riječ melancholia bilježi samo dvaput, oba puta u djelima na latinskom. Ali, bez obzira na to on se može smatrati pretečom, ili kako S. Gudžević kaže, profetom one vrste evropskog literata koga se određuje kao homo melancholicus. U 15. stoljeću mistički hrišćanski neoplatoničar Marsilio Ficino postavlja doktrinu zašto književnici bivaju melanholični. Iz tri razloga, od kojih je prvi nebeski poredak, drugi je prirodni, a treći poredak je ljudski. Prirodni poredak uzrokuje melanholiju zbog toga što čovjek prilikom sticanja znanja postaje udaljen u vanjskog, a približava se unutrašnjem. Kao da od kružnice kruga ide prema središtu i tu se zadržava sve dok svoju misao ne dovede do izraza. Drugim riječima, melanholija vodi u misaonost, a misaonost vodi u melanholiju.


Dakle, euforičan ili depresivan, obdaren kristalno jasnim mišljenjem ili uronjen u nejasne slike i slutnje, melanholik je odvojen od svijeta, od njega se krije ili ga napada. Riječima Romana Guardinia, nesposoban je da pristane na postojanje onakvo kakvo jeste. Odnosno, kako Karahasan na jednom mjestu navodi, melanholik ne živi. Njemu je znanje oduzelo život, razumijevanje mu je pojelo osjetilni doživljaj i samu sposobnost za njega. A njegova osjećanja, s obzirom da dolaze iz njega i ne mogu uspostaviti vezu između svijeta i njega, još više ga udaljavaju od svijeta. Kako navodi dalje, melanholik boravi u središtu paradoksa. Odvojen je od svijeta od kojeg nije udaljen, on je tu. Njegove prisutnosti se ne može osloboditi, jer je za njega vezan neraskidivo. Niti može biti dio svijeta u kojem se nalazi, niti može od njega pobjeći. I dok on razmišlja o tome, prolazi vrijeme, prolazi jedini život koji je dobio na poklon. Kroz melanholiju se nazire transcedentnost. Pjesma koja je puna sjete balansira između prolaznosti i ljepote. Ovom vezom bavi se svaki umjetnik, pogotovo melanholični. Ljepota uvijek mami, samo je pitanje šta budi veću melanholiju: to što je često isuviše prolazna ili to što u trenutačnom savršenstvu nudi slutnju transcedentnog koje nam je trajno uskraćeno.


- Melanholia Amorosa


Melanholija ide podruku s ljubavlju. Bilo da se ljubav smatra bolešću, bilo zdravljem, melanholija je njena najpristalija pratilja. Ljubav je, kao što znamo sadržana u svakom živom biću. Osjećamo je bilo prema roditeljima, nekoj drugoj osobi, pa čak i prema samom sebi. A ako ona i melanholija idu podruku, dobijamo potvrdu rečenice s početka izlaganja, da je melanholija prirodno stanje čovjeka. Kristeva melanholiju vidi kao nesposobnost narcistički depresivne ličnosti da prihvati bilo kakvu zamjenu kroz neku vrstu predstavljanja, ona je sakriveno lice Narcisovo. Odnosno, ona je smatra „narcističkim struktuiranjem subjekta koje se dešava prije nego što se neki objekt zavoli i prije frustracije libida uzrokovane gubitkom voljene objekta.“


Prema tome, depresivna osoba, subjekt, nije niti zatvorenik niti čuvar izgubljenog objekta, već zatvorenik i čuvar afekta, odnosno sjećanja, koje nosi trag nekog davnašnjeg gubitka. Poznato je da sjećanje nije objektivno, ono je sjenka. Naše sjećanje je legalitet i legitimitet da nekog volimo. Ali gubitkom objekta, kako Kristeva predstavlja voljenu osobu, što se više sjećamo ono se sve manje svodi na ono čega se sjećamo, a sve više na nas same. Sjećanje zapravo pravi iluziju o trajnosti stvari.


Edgar A. Poe, kome je melanholija bila zaštitni znak, kroz život je bio suočen sa mnogim gubicima, pogotovo najbližih. Kao dijete je ostao bez roditelja. Izgubio je svoju prvu i veliku ljubav Elmiru. Nakon nekog vremena, taman kada bi se činilo da će naći mir, Smrt bi opet pokucala na njegova vrata. Izgubivši Virdžiniju, njegov duh je bio u potpunosti slomljen. Što je na kraju dovelo i do njegove smrti u 40 godini života. Ostao je uskraćen za ljubav žene, bilo majčinu bilo romantičnu. U svoje stihove je većinom ubacivao gubitak voljene, ženske, osobe. Ideju ljepote je uvijek stavljao na prvo mjesto. Odbacivao je potrebu koja se rodila da se napiše pjesma. Svaki zaplet mora biti detaljno i marljivo razrađen do raspleta prije pisanja djela.


Na kraju se postavlja i pitanje da li bismo prisustvovali besmrtnosti njegovih stihova da smrt nije bila toliko upetljana u njegov život? Na početku pjesme Gavran zatičemo, kako ga Poe naziva, ljubavnika u sobi zaronjenog u razne spise, koje proučava u nadi da će zaboraviti na gubitak voljene Lenore, ali uzalud ma koliko se on trudio. Najednom tišinu u njegovoj sobi narušava kucanje na vratima. Otvarajući vrata njegov pogled dočekuje samo mrak, ispred nije bilo nikoga, ali on tiho izgovara ime Lenorino čime nam jasno daje do znanja da još uvijek sluti njen povratak. Nakon što je shvatio da nema nikog, vraća se u sobu gdje se neposredno pri ulasku na kapcima prozora mogu ćuti udarci. Začuđen otvara prozor i pri tome u sobu ulijeće gavran, koji se nakon kratkog leta po sobi smješta na Paladin kip. Pjesnik nam aludira na to da je ptica iz pakla: „Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?“; a samim tim nam aludira i na zlokobne namjere same ptice. Na pitanje kad će opet vidjeti Lenoru, gavran je odgovorio „nikad više“. Pjesnik je dao gavranu mogućnost da govori, i bio zaćuđen s tom pojavom, ali i općenito pojavom ptice. Kad mu je rekao da je neće vidjeti više nikad on je krenuo da tjera pticu govoreći joj da laže, još jedan znak da se nije pomirio s činjenicom da ju je izgubio. U zadnjoj strofi primjećujemo da je gavran samo simbol njegovog prisjećanja na gubitak od kojeg kako kaže ni „duša mi se od te senke što se njišuć podom piše, spasti neće – nikad više!“


Ovo je jedna melanholična pjesma koja za temu ima neprežaljeni gubitak voljene osobe i nepomirljiva bol zbog rastanka. Poe ideju ljepote uvijek stavlja na prvo mjesto, tako i ova pjesma govori o ljepoti i o tuzi.


- Dodatak - Edgarova filozofija kompozicije


„Edgar Allan Poe, često definiše stvari; sa čulnom i matematičkom tačnošću, sabira sve ono što dotična stvar nije i tako okolišano uspostavlja identitet. On ima strast fantaziranja i strast striktnog dokazivanja.“


Edgar A. Poe u svom eseju govori o tome kako je nastala pjesma Gavran. Prema njemu svaki zaplet mora biti detaljno i marljivo razrađen do svog raspleta prije pisanja djela. Jedino tako ćemo djelu dati neophodno potreban izgled uzročne povezanosti.


Za razliku od Poea mnogi pisci, pogotovo pjesnici, vole da svijet misli da su oni svoje djelo napisali u „nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa“ i da zaziru od toga da se ulazi u raspravu o tome kako su korak po korak došli do konačnosti djela.


„S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko događa da pisac uopće može korak po korak se vratiti putem kojim je došao do svojih zaključaka. Uopće uzevši, potsticaji, pošto su se javili zbrda - zdola, na isti su način obavili svoj posao i pali u zaborav.„


On odbacuje potrebu koja se rodila da se napiše pjesma, jer smatra da je beznačajna po pjesmu. Polazeći od te namjere prvo se nameće pitanje dužine pjesme. On smatra da pjesma mora biti dovoljno duga da bi se pročitala u „jednom dahu“ jer pjesma, da bi uopšte nosila to ime, snažno uzbuđuje, a sva snažna uzbuđenja su kratka po prirodi. Prema tome, kao normalnu dužinu pjesme, on uzima oko stotinjak stihova.


Nakon toga bio je red na izbor predstave koju treba izazvati ili utiska koji treba postići. Kako je već rečeno, Poe je ljepotu uvijek stavljao na prvo mjesto jer je smatrao da je to jedino priznato područje pjesme. Uzimajući ljepotu kao područje dalje je tražio izraz koji će ona u najvećoj mjeri da ispolji, a njegovo cjelokupno iskustvo govori da je taj izraz tuga. „Ljepota bilo koje vrste, na svom najvišem stupnju razvitka, neizbježno uzbuđuje osjetljivu dušu do suza. Seta je, tako, najzakonitiji od svih pjesničkih izraza.“


Nakon određivanja dužine, područja i izraza, Poe je tražio neki umjetnički izraz koji bi poslužio kao osnovni motiv pri stvaranju pjesme. Odlučio je da to bude pripjev ili refren. Ali pripjev ne samo da je bio ograničen na lirski stih već utisak koji će načiniti zavisi i od snage jednolikosti i zvuka i misli. Odlučio je da pripjev stalno proizvodi nove utiske unoseći raznovrsnot u njega, ali pri čemu on ostaje nepromijenjen. Na osnovu svih ovih zaključaka odlučio je da mu se pripjev sastoji od jedne riječi. Zatim je trebao da odredi prirodu te riječi, pošto je uzeo pripjev znao je da se pjesma mora sastojati iz strofa a pripjev bi činio kraj svake strofe, pri čemu je bilo jasno da on mora biti zvučan i pogodan za otegnuto zvučno naglašavanje. „Ti razlozi su me neizbježno uputili na dugo "o", kao na najvažniji samoglasnik, u vezi sa "r", kao najbogatijim suglasnikom.“ Prva riječ koja mu se sama nametnula je riječ „nevermore“ (nikad više), koja će biti u savršenom skladu sa izrazom sjete koju je izabrao.


Sljedeći korak bio je naći opravdanje za stalnu upotrebu te riječi, pri čemu se javila misao da bi to trebalo biti biće koje nije obdareno razumom ali koje može da govori. U prvom trenutku pomislio je na papagaja, ali ga je odmah zatim zamijenio gavran, koji isto može govoriti ali je više odgovarajući već određenom izrazu. „ I onda nikako ne gubeći iz vida kao cilj vrhunac, ili savršenstvo, u svim pojedinostima, upitao sam se: „od svih tužnih predmeta, koji je po ljudskom shvatanju najtužniji?“ Smrt – glasio je nesumnjiv odgovor. „A kada je“, rekoh, „taj najtužniji predmet najviše pjesnički?“ Iz onoga što sam već izložio odgovor je i ovdje očigledan: „Kad je najtješnje povezan sa ljepotom.“ Dakle, smrt lijepe žene je neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu i isto tako van sumnje je da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik.“


Sada kada je morao da spoji te dvije zamisli jedino što mu je padalo na pamet je kako gavran odgovara na pitanja ožalošćenog ljubavnika upotrebljavajući „nikad više“. Zamišljajući koja bi pitanja ljubavnik mogao postaviti ptici, kojim redoslijedom i koje će reakcije one izazivati u ljubavnika odlučio je da krene od vrhunca pjesme, s posljednjim pitanjem čiji će odgovor „ostvariti krajnji moguć stupanj tuge i očajanja“. Možemo zaključiti da je pjesma svoj početak imala na kraju, jer prva strofa koju je Poe napisala bila je zadnja strofa pjesme. Sam Poe tvrdi da ništa novo nije uradio bilo u pogledu ritma bilo u pogledu metra. Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje s nepotpunim sedmercem, a ovaj se ponavlja u pripjevu petog stiha i završava se nepotpunim četverostihom. Ono što nikad nije izvedeno prije, a u Gavranu jeste, jeste sljedeći način pisanja stihova povezan u strofu: „prvi stih strofe sastoji se od osam ovakvih stopa (trohej), drugi od sedam i pol (ustvari, dvije trećine), treći od osam, četvrti od sedam i pol, peti isto tako, šesti od tri i pol“.


Da bi spojio ljubavnika i gavrana na jedno mjesto odlučio je da uzme sobu u koju je ona često zalazila i koja je ispunjena sjećanjem na nju, a način na koji da je uvede u sobu je sam po sebi došao to jest kroz prozor. Noć je zamislio burnom jer mu je trebao razlog da ptica uđe u sobu, ali i zbog toga da bi istakao suprotnost s tišinom koja vlada u sobi. Gavrana je smjestio na Paladinova prsa, da bi naglasio razliku između perja i mermera, ali čisto iz razloga da bi istakao ljubavnikovu učenost i zbog zvučnosti same riječi Palada. Gavranovom ulasku daje izgled neobičnosti koji se približuje smiješnom koliko se god može dopustiti. Nakon što je osigurao djelovanje raspleta, odmah je to neobično zamijenio najdubljom ozbiljnošću. Tu ljubavnik prestaje zbijati šalu s pticom, gleda je kao jedno mračno biće poslano direktno iz pakla, tu istu promjenu treba da doživi i čitalac da bi se, što brže i neposrednije, pripremio na rasplet. Sa raspletom, u pravom smislu riječi, sa gavranovim odgovorom na posljednje ljubavnikovo pitanje, pjesma je može se reći završena u svom spoljašnjem smislu, u smislu prostog pripovijedanja.


Autor: Adnan Bajrović

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com