E-volucija intervju: Lana Miličić - Proces hibernacije je postigao svoj vrhunac tokom pandemije!



Kada je portal E-volucija počeo da dobija svoje idejne konture, jedan od naših ciljeva je bio pronalazak mladih talentovanih umjetnika i umjetnica, te njihova promocija u bh. društvu. Do sada je to pretežno rađeno u oblasti pisane riječi. Imali smo intervju s autorom prve bh. sci-fi priče, pisali o romanima jako talentovanih pisaca. Tokom lockdowna u proljetnom periodu imali smo mali projekat Poezijom protiv korone koji je na našoj zvaničnoj facebook stranici okupio literarne radove mladih pjesnika i pjesnikinja.


Taj zadani pravac smo htjeli iskoristiti i tokom ljeta. Ovog puta smo promijenili medij. Otišli smo u slikarstvo i do umjetnice Lane Miličić. U suradnji sa Digitalnim domom kulture, kao i sa Centrom za djecu i omladinu Novo Sarajevu, kreirali smo dvije izložbe koje su tematski povezane, ali su međusobno nezavisne i odvojene. Iako i jednu i drugu izložbu možete otići i pogledati u prostorijama navedenih institucija, portal E-volucija je, u duhu našeg karaktera, odlučio izložbe učini i digitalnim. To znači da iste možete pogledati i preko videa na našem zvaničnom YouTube kanalu (postavljen dole u nastavku teksta), kao i u izlogu navedenih institucija.


Kako bi cjelokupni proces promocije mlade umjetnice bio potpun, u nastavku vam donosimo i kratki intervju sa Lanom Miličić. Razgovarali smo o svemu, ali ponajviše o njenim radovima i karijeri slikarke u BiH. Treba istaći kako je Lanin dosadašnji rad nailazio na mnoge pohvalne komentare, a kao krune na svemu tome stoje izložbe van naše države, po Italiji, Slovačkoj itd.



1. Zašto izložba Hibernation + Quarantine Stories, zašto zajedno dvije teme, dva naslova?


U suštini već nekoliko godina se bavim ovom temom, jer sam svjesna da postoje umjetnici koji dozvoljavaju sebi da žive u hibernaciji. I tokom ove godine upravo je ta hibernacija dobila priliku da ispuni svoj puni potencijal. Ona je simbol i vremena i društvene situacije i nečega na čemu radim već nekoliko godina, nešto kroz šta se vidim i ja, ali i drugi ljudi tokom historije. Ovakav period izolacije i skrivanja u siguran prostor ili skrovište, odnosno umjetnički atelje, je nešto što je dobro poznato umjetnicima i kreativcima. Nama je potrebna samoća da bismo bolje razumjeli vanjski svijet i njegovo funkcionisanje.


2. Može li umjetnosti opstati u svijetu socijalnog distanciranja?


Naravno! Više nego ikad do sada.Ne pamtim kada sam vidjela više konkursa na internetu koji su omogućavali umjetnicima da apliciraju i promoviraju svoju umjetnost u drugim zemljama. Više novosti o umjetnosti i kulturi, edukativnih portala, virtualnih knjiga, virtualnih izložbi, muzeja, ali je ovo naročito oživljeno u razvijenim zemljama. Mi smo još uvijek u hibernaciji. Mnoge platforme su ujedinile ljude i otkrila sam umjetnost mnogih umjetnika iz raznih demografskih skupina za koje nisam znala ranije. Pandemija nas je ujedinila, umjetnike pogotovo. Kada govorimo o materijalnom odnosno opipljivom opstajanju i tu postoji ogromna razlika između naše države i evo na primjer zapadne Evrope. Takve države su prepoznale ogromni uticaj umjetnosti i kulture za njihovu budućnost i opstanak. Postoje programi kao što je Kreativna Evropa koja razumije umjetnost i njenu ulogu u društvu i samim tim daje priliku umjetnicima. Zbog toga su na početku pandemije osigurana sredstva dok se stvari ne vrate u normalno stanje. Uređene zemlje se brinu o umjetnicima, jer su umjetnost i kultura stubovi društva.


3. Dakle, ova izložba govori i o relativnoj društvenoj hibernaciji? Hoćemo li se ikada probuditi iz nje?


To je fakat teško pitanje, ali moje mišljenje je da buđenje treba započeti individualno. To znači da onaj ko je spreman na to treba započeti sa ličnom analizom i prihvatanjem samog sebe. Kakvi god da su spoljašnji uticaji i iskušenja mi dajemo odgovor na njih, mi moramo biti promjena na bolje. Prvo umjetnici trebaju ponuditi takva rješenja i biti konkretan primjer evolucije ličnosti. Umjetnik treba da se kroz umjetnost posveti svom životu, da bi bio dobar za druge ljude i tako postao slobodan. Oslobođen od vlastite sujete, strahova, autodestrukcije koja vremenom prerasta u destrukciju prema svemu. Umjetnik je promjena na bolje, a ne hodajuća ludost i otpad društva.


Generalno sve kreće od nas samih i kakvi god da su spoljašnji uticaji mi smo odgovorni za ono što radimo i govorimo. Znači sve započinje s unutrašnjom promjenom i uglavnom se ona dešava u nekoj vrsti izolacije. Nikada nemam potrebu na sav glas objaviti svoju sreću, promjenu ili bilo šta. Ne znači da krijem nešto, privatna sam osoba i umjetnost govori u moje ime. No, dešavalo mi se da načujem kako ljudi daju sebi za pravo da govore o meni zbog toga. Ljude takva enigma kao da izluđuje, čak je potcjenjuju i imaju potrebu da vam oni sami stave etiketu i odluče kakva ste osoba i šta vam tačno treba u životu. Svaka osoba koja je uistinu sretna neće se baviti drugim ljudima u negativnom kontekstu. Čak, po meni, svaka osoba koja je uistinu sretna neće to ni morati govoriti na sav glas. Neki umjetnici su u ovom periodu obnovili svoj mir i duhovnost. Sve negativno je sublimirano u novu kreativnu energiju. Energija ljubavi i energija oprosta stvara mir u duši, jer mržnja, ogovaranje, ismijavanje i klevetanje je simbol najveće moguće slabosti i bezvrijednog postojanja takvog pojedinca. Pitanje je ko je spreman da uzme crvenu pilulu i probudi se?



4. Segment Hibernation je posebno zanimljiv. Odlikuje se slikarskim stilom kakav se ne viđa često. Možeš li nam reći nešto više o tome?


Kao što sam rekla na početku sam pojam hibernacija je nešto što mi skreće pažnju već godinama, a pogotovo od onda kada sam shvatila da su mnogi ljudi u nekoj vrsti hibernacije odnosno polu-sna. Ne isključujem sebe iz toga. Hibernacija je kolektivni san. Ljudi žive dan za danom i ponavljaju se. Tako ponavljaju stalno i ono što nije dobro, jer nisu do kraja spoznali sebe i koliko su destruktivni ne samo sami za sebe već i za druge. Slikarski stil crteža arhitekture je napravljen tokom moje studentske razmjene u Slovačkoj. U 2018. godini sam dobila stipendiju na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi gdje sam proširila svoje znanje i iskustva. Što se tiče akademskog iskustva imala sam priliku naučiti nove umjetničke tehnike kao što su fotografske tehnike u kombinaciji sa slikarstvom, jer većina ovih arhitektonskih radova je nastala u toj tehnici. Znala sam da mi taj boravak u Slovačkoj omogućava jedinstvenu priliku da probam nove tehnike i smjerove za koje u BiH ne postoje niti uslovi, ali ni aparati koji su neophodni za izradu takvih radova. Zbog urođene znatiželje sam odlučila otići na smjer umjetnički dizajn, da bih se odmakla od slikarstva i posmatrala ga iz nekog drugog ugla. Drugi dio arhitektonskih crteža je urađen u tenhici tuš-pero. Po meni jedna meditativna tehnika kojoj se uvijek vraćam.


5. Arhitektura na ovoj izložbi igra jako bitnu ulogu, štaviše centralnu ulogu. Pričali smo o društvenoj hibernaciji, ali šta nam arhitektura govori?


Govori nam o tome da sam ja svaku studentsku razmjenu iskoristila da što više putujem. To je bila moja polazna tačka i glavna motivacija. Sa 23 godine sam dobila stipendiju od godinu dana u Italiji, tako da se ni u Italiji i kasnije Slovačkoj nije smirivala želja da obiđem svaki grad, najmanje mjesto, kao i divlju prirodu tih zemlja, planinske lance Apenine i Tatre. Sve ono što je skriveno i nepoznatno je za mene bilo najveći izazov. Svako putovanje se odvijalo spontano i nisam trebala govoriti nekome koliko mi to znači i koliko to trebam da to uradim da bi bila ispunjena. Ta putovanja su bila moja lična putovanja, putovanja promjene i spontanih upoznavanja sa drugim ljudima i trenucima. Osim prirode i pejzaža, arhitektura je bila nešto neizbježno. Arhitektura je nešto što posmatramo iz daljine, sa distance i na osnovu toga kao posmatrači donosimo neko mišljenje o takvoj formi, dizajnu i obliku. Isto je i sa ljudima kada ih posmatramo izvana, ali šta je ono što je unutar njih? Zbog toga se moja izložba zove "Hibernation + Quarantine Stories,". Arhitektura je u stanju mirovanja, ona je zaleđena muzika kao što je rekao J. W. von Goethe. Quarantine Stories je ono što nastaje unutar te arhitekture, u našim stanovima i sobama. Ono što je unutar te arhitekture smo mi koji tu živimo.


6. Ova izložba je došla u tzv. nevakat, dok korona hara svijetom (naravno mi smo poštovali sve preventivne mjere). Zato je izložba dobila i svoj digitalni oblik. Možeš li čitateljima reći nešto više o tome? Šta za tebe kao umjetnicu znači izlagati u jednom takvom prostoru i vremenu?


To što je izložba dobila digitalni oblik za mene je posebna radost, jer je to nešto što prvi put radim u izvedbenom procesu. Do sada sam na razne načine i pod različitim okolnostima postavljala izložbu i svaki put bi uvodila neke promjene, uglavnom bi one nastajale spontano. Izložba koja je nastala nakon izložbe Hibernation + Quarantine Stories, se zove II mirror VIDEO i ona označava nastavak prve izložbe. Obje su tematski povezane, ali su međusobno nezavisne i odvojene. Što bi značilo da imam dvije samostalne izložbe u sedam dana i to me čini posebno ponosnom i to najviše zbog uticaja koji imam priliku ostaviti na posmatrače moje umjetnosti. Te dvije izložbe su postavljenje na različitim lokacijama, ali su izložene u suradnji sa portalom E-volucija. Taj portal čine dvije vrlo kreativne individue koje žele prodrijeti u svijest građana ove države i podići je na viši nivo u mnogim segmentima. Želim se zahvaliti Digitalnom Domu Kulture – DDK što mi je omogućio izvedbu izložbe

Hibernation + Quarantine Stories, i Centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo što mi je omogućio izvedbu izložbe II mirror VIDEO i to sve u organizaciji i suradnji sa portalom E-volucija.



7. Da se nadovežem na prethodno pitanje: kakvi su tvoji stavovi o miješanju umjetnosti i tehnologije? Hoće li nam artificijelna inteligencija oduzeti poslove?


Na osnovu svih odgovora mogao se steći dojam da sam otvorena za nove ideje, prijedloge i samim tim nazovimo ih miješanja, odnosno kombinovanja u umjetnosti i njenoj realizaciji. Svaki takav eksperiment treba da vodi do nečega, ali to ne treba biti nametnutno već nešto što izlazi iz nas, samo od sebe. Ne treba se ni izgubiti u idejama. Treba imati viziju i podijeliti se sa odgovarajućim ljudima koji nam mogu pomoći pronaći zajedničko rješenje u daljnjoj realizaciji. Smatram da je lakše ako se umjetnik prilagodi vremenu u kojem živi, a to je upravo digitalno doba. Ne znači da će tradicionalna umjetnost otpasti od nekoga ko ode u pravcu tehnologije, kompjutera i ostalo. Umjetnik treba biti fleksibilan i prilagodljiv. Umjetnicima i svakoj kreativnoj osobi treba dati samo priliku i podstrek, jer kreativnost nema limita.


8. Sudjelovala si u nizu slikarskih kolonija, imala brojne izložbe, samostalne i grupne izložbe u Italiji, Francuskoj, BiH. Kako rad u društvu drugih slikara i ovakav način stvaranja djeluje na tvoju motivaciju. Jesi li uspjela da se upoznaš s kulturno-umjetničkim životom ljudi u tim državama? Kakva je percepcija slikarstva tamo u odnosu na našu? Uostalom, kakva je to naša percepcija slikarstva?


Ja iznova tražim novu motivaciju, ali opet nedovoljno koliko mi ona uistinu treba. Odnosno nije problem pronaći motivaciju, već pravu priliku da se nešto učini kvaliteno. Zbog toga treba pronaći taj balans između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Ono što je u nama kako na ispravan način iznijeti u svijet i obrnuto. Mnogi ljudi koji su u svijetu umjetnosti imaju potrebu da sve ono što su apsorbovali iz spoljašnjeg svijeta prenesu u svoj unutrašnji svijet, a potom opet sve to reciklirano uruče natrag svijetu. Što znači da ja skoro uvijek imam motivaciju, čak mi treba određeno vrijeme da se koncentrišem na nešto određeno i tada ustvari dolazi do, nazovimo ga, unutrašnjeg konflikta. Takav konflikt može biti produktivan jer me tjera da izađem iz svoje glave i suočim se sa nečim nepoznatim. Zahvaljujući takvoj vrsti samoanalize upoznajem i druge ljude. Upravo su te studentske razmjene prilika koju sam omogućila sama sebi, a neko drugi je prepoznao moj trud i rad i nagradio takva putovanja i život u takvim zemljama gdje je umjetnost i kultura na mnogo većem nivou i shvatanju. Što bi značilo ako upoznamo i dovedemo u neki red stvari i priče iz našeg života, sve ostale, odnosno tuđe priče imaju smisao. Svaka individua treba stalno edukovati sebe i širiti svoje vidike, jer to je jedini način da shvatimo kako funkcioniše čitav svijet. Sve je povezano, svi smo povezani između sebe.


9. Je li edukacija najbolji način da se unaprijedi odnos prema kulturi ili je potrebno ulagati u druge oblike poticaja?


Umjetnik i osoba koja želi biti umjetnik treba uvijek ulagati u sebe i svoje znanje. Hibernation predstavlja polusan u koji možemo pasti, a sve ono što proizađe iz tog sna se javlja u našim životnim pričama i prepričavanjima. Umjetnik ima ogroman uticaj na svoje okruženje i čitav svijet - jer je pripovjedač - i zbog toga je bitno da je iskren prema samom sebi. Da bi smo razumijeli Quarantine Stories moramo razumijeti proces hibernacije. Hibernation + Quarantine Stories, je samo nastavak onoga što mi jesmo i što smo razumijeli bolje o sebi tokom procesa “hibernacije“. Svaka naša odluka, svaka naša riječ, svako naše djelovanje direktno i indirektno utiču na sve oko nas i zbog toga moramo stajati iza onoga što radimo. Kada shvatimo odakle dolazimo, gdje živimo i kako izgleda naša kuća, tada razumijemo i sve ostalo što je u njoj i kakvi smo iznutra mi. Sve ono što treba da ostane sa nama je u našoj kući i ostaje tu zbog nas, jer mu i mi pronalazimo odgovarajuće mjesto. Kuća je mjesto kojem se uvijek vraćamo i koje treba biti sretno mjesto.


10. Često se govori o povezanosti muzike i slikarstva. Može li te glazba potaknuti na slikanje? Ili nešto slično tome, poezija recimo? Šta te motivira?


Umjetnost je uvijek bila dio mog života. Moj brat je rođeni talenat i čitavo djetinstvo nije prestajao da crta i kreira nešto novo. Bio je čudo od djeteta. Život je pun preokreta, tako je i on odlučio da krene nekim drugim putem i interesovanjem, a ja putem umjetnosti i kreativnosti. Iako niko u mojoj užoj porodici nije u svijetu muzike u mojoj kući se uvijek slušala kvalitetna muzika. To je nešto što su roditelji prenijeli na mene i brata. Kasnije smo nas dvoje našli ono što se nama najviše sviđa i prija uhu. Brat je u srednjoj školi postao zainteresiran za slušanje hip-hop muzike i istraživanje rap kulture, što je prenio i na mene. Do dan danas sam promjenila bezbroj žanrova i uticaja. Najsretnija sam kad otkrijem nešto novo. Volim se mijenjati. Uvijek slikam uz muziku i svaki žanr određuje drugačiji potez kista na mom slikarstvu, ali moram priznati da filmska umjetnost ima mnogo veći uticaj na mene kao ličnost kao i na moje slikarstvo. Često me brat zeza i govori mi da bi trebala više gledati filmove iz zabave a ne kao da sam filmski kritičar. Nikad se nećemo složiti u tome i to mi je super, jer uvijek imamo dodatne razloge za kreativnu raspravu.


11. Nedavno si postala magistrica slikarstva, koji su tvoji budući planovi? Kako je danas biti umjetnica u patrijarhalnom društvu?


Ne znam kako da započnem odgovor na ovo pitanje, jer se neću moći zaustaviti. Taj snažni uticaj patrijahalnog društva je izuzetno moćan u našem podneblju i nešto sa čim se svaka žena suoči u vrlo ranoj dobi života. Ja sam to doživjela već u osnovnoj školi, ali tada nisam znala kako se to zove i šta to tačno znači. Nisam znala da se to što sam doživjela zove patrijahalni odgoj, jer sve ide iz kuće i sve ide od toga kako smo odgojeni. Sve ono što smo mi sada je skup raznih faktora koji su uticali na nas. Naša porodica i društvo daje snažan uticaj na svakog pojedinca, pogotovo na kreativca. Ja sam imala tu sreću da imam podršku svoje porodice, a sve ostalo su stalna iskušenja. Želim da vjerujem da me i to mijenja na bolje i da ću ja zbog takvog iskustva promijeniti druge na bolje i dati im priliku da budu ono što trebaju postati. Ja želim nastaviti raditi ono za što sam rođena, a to je umjetnost. Ovaku vrstu intervjua ću iskoristiti kao idealnu platformu da budem govornik za sve ljude koji žele toliko toga reći, ali nemaju adekvatnu priliku. Upravo zbog toga se drugi dio izložbe zove Quarantine Stories,. To su priče iz našeg života, samo su sada postavljenje u kontekst pandemije i izolacije. Sve ono što mislimo, osjećamo, što je podsvjesno i u nama trebamo izraziti na sebi svojstven način.



   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com