Distopijsko stanje uma!


wired.com

Distopija je, ako je posmatramo kao jednom žanrovskom odrednicom, daleko popularnija u svijetu umjetnosti negoli utopijska slika društva. Ona u svojim tvorevinama okuplja jednu negativnu i pesimističnu viziju koja stoji pod sivom kupolom smoga, ugnjetavanja i društvene eksterminacije. Prije nekoliko mjeseci pisali smo o historiji epidemija u književnosti, što je relativno bliska tema. Distopija je, bilo kao žanrovska, bilo kao stilska odrednica, epidemija koja prevladava umjetnošću još od njenih začetaka, a u novije vrijeme je sve češća i nevjerovatno popularnija. Zašto ju je tako lako pisati/snimati/crtati? U čemu leži njena popularnost? O čemu zapravo pričamo kada pričamo o distopiji? Ovo su neka od pitanja kojima ću se baviti u nastavku teksta.


Distopija u, recimo, književnosti ili filmu može biti bilo šta. U nekom širem smislu riječi distopija je simptomatska reakcija na široku lepezu nepravdi prikazanih kroz niz događaja u nekom djelu. No, da bi distopija bila korisna kao sredstvo opreza za izbjegavanje loše budućnosti, moramo tačno razumiti uzroke koji društvo guraju niz padinu u propast. Trenutna distopijska slika svijeta je nerijetko zaogrnuta u određeni futuristički plašt izvađen iz ormara naučne fantastike.


Samo u posljednjih desetak godina imamo pravu poplavu takvih naslova, razdoblje tokom kojeg je uspon distopije viđen kao pouzdano profitabilan i jedinstven format zabave u popularnoj kulturi. Hunger Games je sa svoja četiri filma dominirao pokrenuvši čitavu lavinu YA tvorevina nerijetko slabe kvalitete. Black Mirror je integrirao vizuelni mod mračnog cinizma prema tehnologiji. Ex Machina, Her, Interstellar i Mad Max: Fury Road prikazivali su distopijsku sliku društva čiji je kolaps uzrokovan upotrebom artificijelne inteligencije ili klimatskim promjenama. S druge strane imamo naslove kao Blade Runner, RoboCop, Starship Troopers i Children of Men koji su postali pravi referenti na pojavnu stvarnost zato što su nudili dobre kulturne i političke komentare. Uzevši sve ove filmove u jednu grupu, pridjev distopijski, kako ga historičar i profesor Gregory Claeys definiše, podrazumijeva strašne budućnosti u kojima vladaju haos i propast, iako u historijskom i književnom smislu, kako on tvrdi, distopija najčešće opisuje režim definisan ekstremnom prisilom, nejednakošću, zatvorom i ropstvom.


Ako potonju definiciju distopije uzmemo kao definitivnu, što je u suštini precizno određen žanr, onda je distopija zaista ono što sam rekao na početku teksta - prisutna još o davnina. Distopija se nerijetko smatra jednom od grana naučne fantastike, pogotovo onim dijelom koji mnogi nazivaju spekulativnom fikcijom. Da bi shvatili kojim aparatima distopija upravlja narative moramo shvatiti i polje u kojem ona djeluje. Jedna moja profesorica sa studija književnosti naziv spekulativna fikcija je opisala kao maskom za naučnu fantastiku kada autori žele da se infiltriraju u ono što se u teoriji naziva visokom književnosti. Nije to daleko od istine, no ovo je više sarkastična definicija. Jedna od podjela naučne fantastike, koju možemo smatrati i kao osnovnom i pravičnom podjelom djela naučne fantastike, donosi svega dvije osnovne kategorije naučne fantastike koje se prvenstveno odnose na one grane nauke i naučne discipline na koje se autor primarno oslanja u svome djelu, a one se kasnije račvaju u svoje zasebne kategorije, te su jednostavno nazvane tvrda i meka naučna fantastika.Spekulativna fikcija je vrsta naučne fantastike koju bi u njenoj genealogiji svrstali pod mekom naučnom fantastikom.


"Meka naučna fantastika, s druge strane, svoj fokus upravlja ka društvenim naukama kao što su historija, antropologija, politika, ekonomija, psihologija. Književne tvorevine ove kategorije, prema tome, propituju političke strukture, ekonomske sisteme, mitologije ili se pojavljuju kao karakterne i psihološke studije nekog lika ili likova. Autori ovdje vole govoriti i zalaziti na područja društvenih odnosa i njene mehanizacije koji sa sobom nose duboku psihološku problematiku, a ona je ukorijenjena u društvenim naukama." (A.Bajrović, Naučna fantastika kao žanr u umjetnosti)


Spekulativna fikcija su djela poput Orwellove 1984 ili Atwoodine Sluškinjine priče, i oba djela kao takva kao prirodu svog narativa imaju distopijsku sliku svijeta. Oba naslova ne samo da su najreprezentativniji distopijski naslovi, nego su u posljednje vrijeme i strašno aktuelni. Društvo je u svijetu zapalo u određeno stanje uma koje je antinaučno, antiprogresivno, antisocijalno, a s druge strane, paradoksalno, bilježimo značajne napretke u nauci i tehnologiji. Kombinacija ovih dvaju svjetonazora u pogrešnim rukama rezultira distopijskim slučajevima pokušavanja kontrole i nadzora širokih masa. Što se, u stvari, dešava. Amerika je, trenutno, jedan od najpopularnijih eksploatora distopijskih tema u filmovima i književnosti zasnovanih na samo njihovim domaćim trendovima u društvu. Od Trumpovske vladavine do rasističkog, seksističkog i fašističkog ugnjetavanja koji su pokrenuli čitav niz pobunjeničkih pokreta suprotstavljanja tom višedecenijskom ugnjetavanju. U svemu tome, američkoj distopijskoj slici svijeta je pridonijela i pandemija korona virusa, te još mnogi drugi događaji i situacije. No, neko će reći to je daleko, hiljadama kilometara, preko okeana, daleko. Ali isti distopijski problemi koji muče američko društvo, preslikani su i u bosanskohercegovačko.


Kada bih počeo nabrajati sve skandalozne i kriminalističke postupke vladajućih individua ili grupa, te sve druge akcije koje se granjaju upravo iz prve grupe, ovaj tekst bi bio jako, jako dug. Samo u ovih šest mjeseci smo imali priliku da vidimo gomilu takvih slučajeva koji se u nekoj drugoj pravno uređenoj državi dese u rasponu od barem deset godina. Osim toga, bh. društvo ima isti onaj anti- mentalitet koji je naveden u prethodnom poglavlju. Medijski prostor je zagađen lažnim informacijama i teorijama zavjere koje društvo lako prisvaja. Prema podacima sa stranice Agencije za statistiku u BiH (http://bhas.ba/?option=com_content&view=article&id=349), stečenim na osnovu podataka iz popisa stanovništva iz 2013. godine, u BiH je bilo 2,83 posto nepismenih ljudi starijih od 10 godina, što je nešto manje od 90 hiljada stanovnika.


reddit.com

Prema definiciji pismenosti koja je korištena u popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH 2013. godine pismena osoba je ona koja može sa razumijevanjem pročitati i napisati kratku, jednostavnu izjavu o svom svakodnevnom životu, u suprotnom osoba je nepismena. Kada bi ovu kategoriju proširili na još nekoliko stavki (prepoznavanje lažnih vijesti, informatička pismenost itd.) koje se zahtjevaju od osobe koja živi u savremenom društvu, postotak nepismenih bi bio još veći. Treba napomenuti, kako upravo ovi podaci iz popisa stanovništva korespondiraju s onima iz PISA testiranja. Pogotovo jer se potonji odnose na mlađu populaciju, što je zabrinjavajuće.


Pandemija korona virusa je u takvo jedno društvo donijela neke nove teorije zavjera koje uključuju 5G mrežu, vakcinaciju i čipovanje iznjedrivši dodatne distopijske elemente u ionako distopijskom društvu. Ljudi koji se bore protiv ovakvih stvari vode borbe biblijskih razmjera u stilu Davida protiv Golijata, samo što je potonjih na stotine puta više, pri čemu se iste dešavaju na dnevnoj bazi. Mnogi popularni mediji kao što je Klix svoj angažman u tome zasnivaju na privremenom izvještavanju čiji entuzijazam opadne kroz nekoliko dana, jer isti sadržaj dvije sedmice zaredom ne donosi veliku posjećenost koja je osnovni i glavni cilj. Prema tome, ono što društvenu zajednicu BiH potresa danas, već za sedam dana će biti daleko kao i Danisov Oscar za najbolji strani film. Takvim letargičnim pristupom stvara se jedno nihilističko društvo koje će njegovati kuturu zaborava zasnovano na popularnoj uzrečici „bit će, bit će, ako bog da.“


Upravo u tako uređenoj društvenoj zajednici stvaranje distopijske književnosti (jer nam je film poput paranormalne aktivnosti) trebalo bi biti plodno tlo, ali nije. Zašto? Jer i u u tom području vlada isti anti- mentalitet kao i u svemu drugom. Književna zajednica BiH na oči je stavila veo kojim zanemaruje bilo koji oblik fantastične književnosti, uključujući i distopiju. Ovaj otklon od popularne književnosti ili, kako mnogi vole okarakterisati, trivijalnih tvorevina došao je do nivoa kakvog kulta gdje njegovi podanici samo realističnu, društveno angažovanu književnost posmatraju kao uzvišenom, te kao takvom jedinom vrijednom. Šta je distopija, ako ne društveno angažovana književnost? Distopijska djela nužno ne moraju biti proizvodima fantastike. Roman Kap veselja Selvedina Avdića jedan je od primjera u čijem se narativu mogu pronaći elementi distopije. Romani Nihada Hasanovića, također, distopijski su narativni crteži. S njim sam dosta pričao o antinaučnim i antiprosvjetiteljskim trendovima u društvu. Ali ovo su samo dva primjera; dva primjera koji vjerovatno idu u razmjeru 2:50. Treba li bolja distopijska slika (ironije li) društva od te da jedna, nazovite je kako hoćete, nacija ili socijalni konstrukt tako bogata književnošću i drugim umjetničkim tvorevinama, tako raskošnom tradicijom, nema uređen zakon o izdavaštvu i knjizi. Čak bi i Jozef K. da je bačen u ovaj svijet, skončati poput psa smatrao kao plemenitim krajem za život ispunjen tragedijom.


Distopijske tvorevine nerijetko svojim korisnicima nudi izlaz. On se može ogledati u nužnom herojstvu lika, pokretu koji će odvesti do pobjede ili nečemu trećem. Distopijske tvorevine u distopijskom svijetu korisnicima donose relevantne teme s kojima se mogu empatijski poistovjetiti. Iskustvo katarze nije bez razloga prisutno u umjetnosti još od antičkog perioda. Aristotel je u tome primijetio svrsishodnu ulogu. Umjetnost neosporno podražava pojavnu stvarnost, ali ona nikada nije nužno identična njoj, zbog čega kada gledamo sudbinu likova u nekoj epizodi serije Black Mirror mi je doživljavamo na subjektivan način kroz vlastiti pogled na svijet, postižući jedan oblik katarzičnog iskustva koji ovisi od gledatelja do gledatelja.


Distopija, međutim, ima jedan mali problem. Upravo zbog činjenice što pretežno stanuje u domeni naučne fantastike, nerijetko ne podražava probleme koji su duboko ukorijenjeni u društvu poput rasizma ili seksizma. Da budemo korektni, bilo je pokušaja propitivanja i ovih tema, ali skoro uvijek je to rađeno preko tačke gledišta bijelog muškarca. Serije Watchmen i Black Mirror su činile da to ne bude uvijek tako, ali opet se javlja onaj omjer 2 u 50.


Bilo kako bilo, distopija postoji uporedo s pojavnom stvarnošću, ali kako godine odmiču, distopija sve češće postaje realističnom slikom svijeta. Ponovite gradivo i ponovo pročitajte Orwellovu 1984 i uvjerite se koliko dodirnih tačaka ima sa današnjim Zapadom. Što bi rekla ona izreka „hajde da Orwella ponovo učinimo fikcijom.“


Autor: Adnan Bajrović

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com