Charles Darwin: čovjek koji je promijenio pogled na evoluciju!



Nema danas školovana čovjeka koji nije čuo za tvorca suvremene teorije evolucije Engleza Charlesa Darwina, za njegov glasoviti „put oko svijeta" i za njegovo glavno djelo Postanak vrsta. Rođen je u Shrewsburyju, u Engleskoj. 12. februara 1809. u dobrostojećoj obitelji koja je tijekom više naraštaja dala nekoliko izvrsnih liječnika i prirodoslovaca. Djed Erasmus bio je ugledan liječnik u Lichfieldu, a liječnik mu je bio i otac.


Ličnost djeda Erasmusa zanimljiva je ponajviše stoga što je njegov unuk, koji se rodio sedam godina poslije djedove smrti, čitao njegove knjige., Erasmus Darwin (1731. - 1802.) bio je dakle liječnik, ali ujedno pjesnik, prirodoslovac i filozof. U njemu se susreću dvije temeljne preokupacije znanosti 18. stoljeća, kojima su bili obuzeti Linnaeus, Buffon, Maupertuis, Ch. Bonnet i dr. Riječ je o spolnosti i embrionalnom razvitku te o problemima biološke klasifikacije. Erasmus Darwin vjerovao je u čovjekovu snagu i u budućnost znanosti. Po svjetonazoru bio je deist. U njegovim razmišljanjima Bog je Prvi Uzrok, ali upravo to je nešto najveće. Naime, ako je uopće moguće nešto stupnjevati prema beskonačnosti, Božja beskonačna moć kao uzrok svih mogućih uzroka veća je od nekakve moći koja bi izravno proizvodila učinke. Upoznajući te učinke, čovjek može sam bitno pridonijeti poboljšanju svijeta i smanjenju boli. Zato Erasmus Darwin vjeruje u ljudski moral odgovornosti koja proistječe iz zahtjeva životne prakse. Naime, „takvo progresivno povećavanje mudrosti i sreće stanovnika Zemlje u skladu je s idejom prema kojoj u ovome svom stanju imamo dokaz o poboljšavanju putem nastojanja pa smo dosljedno tome odgovorni za svoje čine” (usp.: Green, 1961., str. 171.).


Srž Erasmusove misli sastoji se u tvrdnji da se nakon upoznavanja zakona fizike mogu upoznati i zakoni po kojima se ravna živi svijet. Razmišljajući o čudesnom slijedu pri razvitku pileta iz jajeta, zaključuje da se u etapama mogao razviti i sav raznoliki život na Zemlji, tj. kao lanac rađanja, odnosno kao stvaranje rađanjem. Prema Erasmusu Darwinu, tijekom dugih vremena taj proces bio je kadar proizvesti velike učinke! Dakle, analogijom prema sadašnjim pojavama, u središte razmišljanja stavio je rađanje, a ono će se naći i u središtu revolucionarne teorije evolucije njegova unuka.


Erasmusov sin, otac Charlesov, dr. Robert Waring Darwin (1766. - 1848.), bio je također liječnik. Službu je započeo u Shrewsburryju, Shropshire County, na zapadu srednje Engleske. Ondje je na imanju koje je kupio 1800., sagradio kuću u kojoj su mu se rodila djeca: Susan (1803.), Erasmus (1804.), Charles (12. veljače 1809.), Emily Catherine (1810.). Nije pokazivao očeve sklonosti prirodoslovlju, ali je imao izvrsno pamćenje i vrlo izražen dar zapažanja. Bio je pravi psiholog, čovjek velike intuicije, poznavatelj ljudi, a sa svojim bolesnicima znao je postupati vrlo sugestivno, poput vrača. Bio je visok 188 cm, težak više od 150 kg, vrlo autoritarna osobnost, odlučan i sa smislom za humor. Njegova žena Susannah Wedgwood umrla je u srpnju 1817. kad je mali Charles Darwin imao tek nešto više od 8 godina.


Živeći godine svog djetinjstva u Shrewsburyju, Charles Darwin prve je poduke dobio od starije sestre Caroline, a u proljeće 1817. pošao je u malu školu u rodnome mjestu, koju je vodio unitarijanski službenik vlč. G. Case. Poslije godinu dana prešao je u veliku školu dr. Butlera, koju je polazio do ljeta 1825. Zapisano je da je pokazivao velike sklonosti prema prirodopisu, da je pravio zbirke školjkaša, novčića, maraka, kamenčića, minerala, ptičjih jaja i kukaca. „Bio sam rođeni prirodoslovac”, zapisat će o sebi kasnije. Jedan od najpoznatijih prirodoslovaca svih vremena u mladosti nije pokazivao nikakve crte posebnosti, još manje genijalnosti. U idili ladanja proveo je bezbrižno djetinjstvo, praktično prilično nezainteresiran za knjigu, ali otvoren prirodi, izletima i lutanju šumama, proplancima i brežuljcima rodnog kraja. Otac nije bio zadovoljan takvim njegovim razvojem i jednoga je dana mladića oštro prekorio: „Ne zanima te ništa drugo osim lova, pasa i hvatanja štakora, bit ćeš na sramotu sebi i obitelji!” (Autobiografiju, str. 28.) Sam kaže da je školu doživio kao gubljenje vremena, ali da se divio Horacijevim Odama, da je danima čitao Shakespeareove povijesne drame te Byronovu i Scottovu poeziju. No, sedam godina naizmjeničnoga smjenjivanja satova grčkoga i latinskoga, na kojima se učilo mnoštvo stihova napamet, uz „nešto malo zemljopisa i povijesti, činile su mu se dosadno beskorisnima (Autobiografija, str. 28.).


Godine 1825. pošao je na studij medicine, u Edinburgh, gdje je već bio njegov stariji brat Erasmus, koji je medicinu i završio. Charles je od medicine odustao na drugoj godini jer su mu se predavanja činila vrlo suhoparnima, a slomio se poslije asistiranja kirurškom zahvatu nad jednim dječakom. U Autobiografiji (str. 48.) napisao je: „Bilo je to davno prije blagoslovljenih vremena uporabe kloroforma.” Kao student medicine družio se s dr. Robertom Edmundom Grantom, koji ga je uputio u neka pitanja zoologije tako da je čak došao do malih znanstvenih otkrića. Proučivši mahovnjaka sjevernih mora iz roda Flustra, otkrio je da se njegova jaja mogu neovisno kretati pomoću trepetljika, da su zapravo ličinke i drugo otkriće o Fucus loreus, naime da globularna tjelešca na njemu nisu mladi stadiji nego jajašca crvolikog Pontobdella muricata, o čemu je, kako piše u Autobiografiji (str. 50.), čitao u edinburškom društvu studenata Plinian Society, a misli da njegovo otkriće u vezi s Flustrom spominje dr. Grant u svojoj glasovitoj studiji o tom rodu (Isto, str. 51.). Od Granta je prvi put čuo o Lamarckovu nauku, ali piše da ga se nije posebno dojmio jer je slične misli već čitao u djedovoj Zoonomiji (Autobiografija, str. 49.).


Poslije napuštanja medicine otac mu je predložio crkvenu karijeru. Očito je smatrao da je to najbolje za toga zaljubljenika u prirodu i samotovanje. Tako je Charles Darwin od 1827. na Christ College u Cambridgeu studirao i 1831. završio teologiju. Sam piše da je imao solidne ocjene, ali da se nije posebno isticao, tj. da je bio među hoi polloi, među priprostima koji nisu kanili ići „za častima” (Autobiografija, str. 59.). Tijekom studija na Cambridgeu povezuje se s profesorima prirodoslovnih struka te usporedo sa studijem teologije uči geologiju, entomologiju i botaniku. S velikim uživanjem čitao je opise Humboldtovih putovanja i Herschelov Uvod u prirodnu filozofiju, ali i vrlo popularno djelo Williama Paleyja Natural Theology; or, Evidences of the Existence and A ttributes of the Deity (1802.). Bio je zadivljen jasnoćom njegova stila i načina argumentiranja. Gotovo je cijelu tu knjigu znao napamet. (Autobiografija). Posebno se sprijateljio s profesorom botanike vlč. Johnom Henslowom, u čiju je kuću zalazio i ondje upoznao neke učene ljude, primjerice slavnog mineraloga W. Whevella, a i Adama Sedgwicka, koji ga je uputio u geologiju i s kojim je obavio prva terenska putovanja sjevernim Walesom 1831., na kojima je naučio osnovne geološke metode. Kako sam pripovijeda, bio je veoma iznenađen Sedgwickovim očitim nezadovoljstvom kad su u okolici Shrewsburyja pronašli okamenjenu školjku iz roda Voluta, koja je inače stanovnik tropskih mora! Njemu se to učinilo vrlo izazovnim, ali ne i Sedgwicku koji nije prihvatio ideje škotskog geologa i utemeljitelja geologije Jamesa Huttona (1726. - 1797.) da su današnje površinske stijene većinom formirane od starijih stijena nastalih ispod morske površine, a koje su se kasnije izdigle iznad mora.


Na Beagleu (27. prosinca 1831. - 2. listopada 1837.)


Završivši teologiju, Charles se nije dao zarediti. Naime, čudan stjecaj okolnosti preusmjerio je njegove planove, a i planove njegove obitelji, i učinio da život ipak ne provede, možda, kao skromni anglikanski pastor u zabiti neke župe. Profesor u Cambridgeu John Stevens Henslow, koji je dobro znao koliko je Charles Darwin uz studij teologije naučio iz prirodoslovlja, geologije, botanike, zoologije, isposlovao je za njega mjesto prirodoslovca na brodu Beagle („Njuškalo”), koji je imao krenuti na dugotrajno „kartografsko snimanje Patagonije i Ognjene Zemlje, što ga je već bio započeo kapetan King od godine 1826. do 1830., da snima obale Čilea, Perua i nekih otoka u Tihom oceanu, te da izvrši niz kronometričkih mjerenja okolo naokolo Zemlje” (Darwin, 1983. /1839./, str. 15.). Unatoč očevu početnom protivljenju, ukrcao se na korvetu britanskog Admiraliteta Beagle, koja je isplovila iz Downporta 27. prosinca 1831.


Brod Beagle bio je korveta od 35 brt, s tri jarbola, naoružan sa šest topova, s posadom od 60 ljudi. Takav brod nije se najbolje nosio s nedaćama otvorena mora pa su mornari takve brodove ironično zvali plovećim mrtvačkim kovčezima. Brodom je zapovijedao kapetan Robert Pitz-Roy koji je Darwinu prepustio dio svoga brodskog prostora.


Prošavši uz Kanarske otoke, zaustavili su se na Azorima, na kanalskim i Zelenortskim otocima gdje su se usidrili i obavili prva mjerenja, a Darwin istraživanja nekih morskih i suhozemnih životinja. Krenuli su dalje prema obalama Južne Amerike, do luke Bahia, u Brazilu, u koju su uplovili 29. veljače 1832. U Bahiji su se zadržali oko dva tjedna i Darwin je na obali provodio geološka i biološka istraživanja. Također i u Rio de Janeiru od travnja do srpnja 1832. i u mnogim manjim lukama gdje bi brod pristao, u nekim i višekratno, za svoga gotovo trogodišnjeg boravka u vodama Južne Amerike, na Falklandskom otočju, u Port Desireu, u Santa Cruzu te u Patagoniji i u području Magellanova prolaza. U Autobiografiji (str. 77.) spominje da je sa sobom na put ponio prvi svezak upravo izašlih Lyellovih Načela geologije, koja je pomno proučavao i koja su mu mnogo pomogla. U srpnju 1834. brod je plovio zapadnim obalama Južne Amerike, gdje su obavljali različita mjerenja gotovo godinu dana. Brod se 24. srpnja usidrio u Valparaisu (Čile). U jesen 1835. došlo je do glasovita posjeta Beaglea Galapagoskim otocima koji su tisuću kilometara udaljeni od južnoameričkog kopna. Odande, put ih je dalje vodio na Tahiti, na Novi Zeland, u Australiju, na Tasmaniju, otočje Keeling u Indijskom oceanu s poznatim atolima, zatim na Mauricijus te preko Rta dobre nade, Sv. Helene i Ascensiona, ponovno u Bahiju. Dva mjeseca kasnije, 2. listopada 1836., uplovili su u Falmouth, u Engleskoj.


Tijekom gotovo petogodišnjeg putovanja Darwin je imao priliku proučavati geologiju kopna i otoka te život mnogih morskih, vodenih i kopnenih životinja. Imao je priliku poduzeti izlete u duboku unutrašnjost mnogih otoka i južnoameričkog kontinenta. Za znanost su se pokazala osobito plodnima njegova putovanja brazilskim prašumama, pampama Argentine i planinama Čilea. Dvaput je prešao andske Kordiljere. Pješice ili na konju prošao je na tisuće kilometara, doživjevši nekoliko jakih potresa, kojih je razornu snagu vidio vlastitim očima. Putujući argentinskim pampama, otkrio je okamine izumrlih sisavaca, npr. goleme krezubice Megatheriuma, zatim izumrlih konja, Taxodona „možda jedne od najčudnijih životinja koja je ikad pronađena”, kako je zapisao (Darwin 1983./1839.. sv. I.. str. 112.). Taj je nalaz kasnije određen kao Taxodon platensis iz donjeg pleistocena, velika životinja slična nosorogu. Pronašao je i jedan zub fosilnog kopitara Macrauchenia, životinje nalik devi. Darwin se pitao zašto je današnji kamelid divlja lama(Lama guanaco) s kordiljera ne samo mnogo manja, nego i posve drukčija od toga svoga davnog očitog srodnika makrauhenije. Ili zašto su capybara, poluvodeni glodavac Južne Amerike, vodensvinja (Hydrocaerus capybara), tako različiti od svoga očitog srodnika, fosilnog taksodona.


Darwin je dobro zapažao tako da je na putovanju prikupio prebogatu zbirku prirodnina koje bi prvom prilikom, iz neke luke, slao u London. U Južnoj Americi našao je fosile divovskih pasanaca za koje se morao zapitati zašto su tako slični živućem, ali tako malenom pasancu, devetopasnom armadillosu (Dasypus novemcinctus). U južnoameričkoj unutrašnjosti vidio je kako se, putujući s juga na sjever, tamošnje biljne i životinjske vrste smjenjuju, kako su u različitim životnim uvjetima različite životne zajednice. Upoznavši dijelove kopna i otoka istih geografskih širina, pitao se zašto u bitno jednakim uvjetima, pa i na različitim kontinentima, imaju toliko različitu floru i faunu. U Autobiografiji (str. 118. i s.) je zapisao: „Za puta Beagleom duboko me se dojmilo: prvo, što sam u pampaskoj formaciji otkrio velike fosilne životinje s oklopom kakav je u današnjih pasanaca; drugo, način na koji se izravno srodne životinje smjenjuju ako se ide prema jugu tog kontinenta; treće, južnoamerička obilježja većine organizama Galapagoskog otočja i, osobito, činjenica da postoje male razlike koje ih karakteriziraju idemo li s jednoga otoka na drugi otok, a ne čini se da je ijedan otok znatno stariji u geološkom smislu.”


U jednome pismu Ernestu Haeckelu kasnije je napisao: „Za mog boravka u Južnoj Americi neobično su mi se živo usjekle u pamet tri skupine pojava: prvo, mogućnost i način kako se srodne vrste međusobno zastupaju i nadomještaju kada se polazi od sjevera prema jugu; drugo, bliska srodnost onih vrsta što žive na otocima u blizini Južne Amerike s onim vrstama koje su karakteristične na ovome kopnu; tome sam se neobično začudio, a osobito razlikama onih vrsta koje žive na nedalekim otocima otočja Galapagos; treće, velika sličnost između krezubica i glodavaca što danas tamo žive i vrsta koje su ondje izumrle. Nikad neću zaboraviti svoje veliko čuđenje kada sam iskopao golemi komad oklopa koji je bio posve sličan oklopu nekog pasanca što danas ondje živi. ... Kada sam dalje razmišljao o svim tim činjenicama i s njima uspoređivao i neke druge slične pojave, pričinilo mi se vjerojatnim da bi blisko srodne vrste mogle potjecati od jednoga zajedničkog ishodišnog oblika. Ali nekoliko godina nisam mogao pojmiti na koji je način svaki od tih oblika mogao postati tako izvrsno prilagođen na svoje posebne životne prilike.”


Samo od sebe nametnulo se mladom prirodoslovcu pitanje jesu li vrste životinja i bilja ipak podložne promjeni ovisno o promjenjivim klimatskim uvjetima, nisu li se mijenjale i tijekom vremena u prošlosti, ne mijenjaju li se i danas. Takva pitanja postala su još brojnija pošto je Beagle, obavljajući svoj posao, posjetio područja oštre klime u Patagoniji, a zatim prošao Magellanovim prolazom i napustio južnoamerički kontinent, otplovivši stotine milja zapadno prema otočju Galapagos. Na tim otocima Darwin je najprije zapazio da njihova flora i fauna nisu istovjetne s onima u Južnoj Americi, ali da su vrlo slične. Ako je Stvoritelj odjednom stvorio sve vrste, zašto te razlike između otoka i obližnjega kopna, na istim zemljopisnim širinama? Štoviše, uočio je da neke faunističke i florističke posebnosti ima i svaki od Galapagoskih velikih otoka, tako da su već tamošnji stanovnici znali razlikovati s kojega je otoka neka divovska kornjača. Tako je Južna Amerika, nakon opažanja u pampama, s Galapagoskim otočjem bila drugi pravi izazov koji je potresao Darwinovu vjeru u stalnost vrsta. Dalje su se zaustavili na tihooceanskim otocima, zatim na Novom Zelandu, na Tasmaniji, u Australiji, u južnoj Africi, na atlantskim otocima, ponovno su bili u Brazilu i u listopadu 1836. već su u Engleskoj.


Za petogodišnjeg putovanja sa zapovjednikom broda kapetanom Robertom Fitz-Royem, čovjekom strogim, konzervativnim, ali korektnim, sukobio se samo zbog pitanja ropstva. Darwin ga je oštro osuđivao, a Fitz-Roy opravdavao. Cijelo vrijeme ispisivao je svoje bilježnice. Dijelove svojih bilježaka s neposrednim opažanjima i razmišljanjima slao je zajedno sa zbirkama u Englesku. Henslow, Lyell. Hooker i dr. našli su da su i zbirke i Darwinova opažanja vrlo zanimljivi. John Henslow čitao je Darwinova izvješća u Philosophical Society of Cambridge, čak je neka dao tiskati (na 35 stranica), tako da je Darwinov ugled rastao u širem krugu čitatelja. Kad je u siječnju 1839. izašao njegov Journal of Researches into the Natural History and Geology of the Countries Visited... (usp. hrv. prijevod: Darwin 1983./1839./). izabran je za člana glasovitoga Royal Society u Londonu.

Tijekom svoga putovanja oko svijeta Darwin je prestao vjerovati da je svijet stvoren doslovno onako kako piše u Bibliji, tj. da su sve vrste organizama stvorene odjednom i da se nakon toga dalje bitno ne mijenjaju. Put oko svijeta neće promijeniti život samo Darwinu i biti, kako je sam napisao, najvažniji događaj njegova života, nego će imati dalekosežne posljedice za razvoj znanosti i postavljanje nove teorije evolucije. Iako je već polazeći na put znao dosta prirodopisa, tek na tom putovanju postao je pravi prirodoznanstvenik - marljiv prikupljao prirodnina, izvježbani opažač - i u njemu se probudio pronicav teoretik. Sve se to opaža u dnevniku koji je vodio. U Autobiografiji je za to rano razdoblje napisao: „Po mojemu mišljenju, rješenje se sastoji u tome da preinačeno potomstvo svih dominantnih oblika i onih u brojčanom porastu teži postati prilagođeno na mnoga i vrlo različita mjesta u ekonomiji prirode.”


Otkrio je načelo razilaženja (the Divergence Principle). U Dnevniku s putovanja (Journal) je napisao (Darwin 1983./1839./, sv. II.. str. 176.): „Promotrivši sve činjenice koje sam ovdje istaknuo, moramo se začuditi množini stvaralačke snage, ako se taj izričaj smije upotrijebiti, koju su pokazali ti maleni, goli i kameniti otoci. Još se više moramo čuditi njezinoj različitoj, a ipak sličnoj djelatnosti na mjestima koja su tako blizu jedna drugima. Kazao sam da bi se otočje Galapagos moglo nazvati pratiocem koji je priključen Americi, ali bi ga možda bilo točnije nazvati skupinom pratilaca, koji su u fizičkom pogledu slični, u organskom pak različiti, ali u uskoj povezanosti jedan s drugim, a svi su povezani u značajnom, iako mnogo manjem stupnju s velikim američkim kopnom.”


Darwinove sposobnosti


Ernst Mayr i drugi istraživači Darwinova djela često su se pitali koliko je istina da u školi nije bio blistav učenik, da se u mladosti nije izdizao iznad prosjeka, odnosno da nikako nije pokazivao crte genijalnosti. Takvim pričama uvelike je pridonio sam Darwin govoreći o sebi kao dječaku skromnih sposobnosti od kojih je neke nekako uspio razviti, uz zaključak u kojemu se čudi: „Uistinu je začuđujuće da sam u takvoj mjeri utjecao na uvjerenje znanstvenika u nekim važnim točkama” (Autobiografija,str. 145.).


Točno je da se doista nije odlikovao brzinom shvaćanja, a da mu je pamćenje bilo, kako sam piše,extensive, yet hazy (raspršeno u širinu, čak maglovito) (Autobiografija, str. 140.). Protuteža tomu bilo je sustavno traženje podataka i sustavno promatranje i provjeravanje te nezaustavljiva težnja razmišljanju o onome što ga je zanimalo. „Od svoje rane mladosti imao sam najveću želju razumjeti ili objasniti ono što sam opazio, to jest skupiti činjenice pod neke opće zakone” (Autobiografija, str. 141.). Imao je snažnu imaginaciju, bez koje nema stvaralaštva ni u znanosti. „Nepokolebljivo sam nastojao održati svoj um slobodnim, u tolikoj mjeri da sam se odrekao bilo koje hipoteze, pa bila mi ne znam koliko draga (a odoljeti ne mogu da ne postavim hipotezu o svakom pitanju), čim se pokaže da činjenice govore suprotno” (Autobiografija, str. 141.) Svoje hipoteze odmah je uporno podvrgavao ispitivanju, a teorije dugotrajnoj provjeri.


Neki Darwinovi životopisci ističu da mu je njegov relativno lagodan život pripadnika srednje, materijalno dobro zbrinute klase omogućio bavljenje istraživanjima i postavljanjem teorija. U Podrijetlu čovjeka Darwin sam ističe kako nema mjesta razvoju civilizacije ako nema blagostanja, ako se neko društvo ne razvije tako da postoji sloj ljudi koji se može baviti znanostima i umjetnostima (Darwin 2007. /1871./, sv. I. str. 117. i s.). Svakako, ima u tome istine, ali kako su rijetki pripadnici bogate klase koji su to iskoristili. Trebalo je, ipak, najprije biti posebno nadaren, a onda imati i dobre materijalne uvjete. Darwin je, očito, bio jedan od takvih.


Ipak, je li Charles Darwin kao mlad čovjek bio tako jednostran mladić koji nije imao smisla nizašto drugo osim za prirodu? U Autobiografiji (glavni tekst napisao 1876.) to nam ne potvrđuje, ali ističe kako se s vremenom, otprilike nakon ulaska u četvrto ili peto desetljeće života, njegov duh veoma promijenio (Autobiografija, str. 138.): „Već sam rekao da se u posljednjih dvadeset ili trideset godina moj um u nekom pogledu promijenio. Sve do tridesete, ili i nakon tridesete, s velikim zadovoljstvom čitao sam raznoraznu poeziju, primjerice djela Miltona. Graya, Byrona, Wordswortha, Coleridgea i Shelleyja, a čak i kao školarac veoma sam uživao u Shakespeareu, osobito u povijesnim dramama. Već sam rekao da sam nekoć veoma volio slike, a da mi je glazba činila veliko zadovoljstvo. No sada, već mnogo godina nisam u stanju pročitati ni retka poezije. Nedavno sam pokušao čitati Shakespearea i učinio mi se nepodnosivo dosadnim, do gađenja. Izgubio sam također svaki osjećaj za slikarstvo i glazbu. Glazba bi me snažno podsjetila na posao koji trebam obaviti, umjesto da mi pruži zadovoljstvo. Preostao mi je još neki osjećaj za lijep opis radnje, ali ni to me više ne raduje kao nekada. S druge strane, romani kao djela mašte, pa i ne bili visoke kakvoće, bili su mi godinama čudesna potpora i zadovoljstvo, i često sam blagoslivljao sve romanopisce. Pročitali su mi ih naglas iznenađujuće velik broj i svi su mi se svidjeli ako su bili barem donekle dobri, pa i ako nisu imali sretan završetak — što bi trebalo zakonom zabraniti. Prema mojem ukusu, neki roman nije provorazredan ako nema sretan svršetak.”


Poznato je da je kao mladić na Beagle sa sobom ponio Paradise Lost /izgubljeni raj/ Johna Miltona. Uostalom, osrednjost u školi još ne znači osrednjost u kasnijem životu. Michael Ghiselin kaže to riječima: „Prema uobičajenim pokazateljima, njegov kvocijent inteligencije vjerojatno bi pokazao intelektualnu superiornost, ali ne genija. No takvi standardi malo vrijede u prosuđivanju jedinstvene individualnosti s tako neobičnim talentima. Kakve god da su bile Darwinove umne sposobnosti, on ih je upotrijebio s gotovo nadljudskim učinkom” (Ghiselin, 1969., str. 237.). Možda bi se za Darwina moglo jednostavno reći da je bio čovjek snažne pronicavosti ili intuicije. Kao znanstvenik bio je kadar doprijeti do istine koju je tražio. Znatiželjan i inventivan, oprezan i pozoran na sve razloge, pun čežnje da spozna, strpljiv i ustrajan. Da nije imao takve osobine u najvišem stupnju, zar bi bio došao do tolikog uspjeha u znanostima kojima se bavio”. (Isto, str. 238.) „lako su mnogi bili uvjereni u istinitost evolucije, on je jedini imao hrabrosti krenuti u otkriće njezinih mehanizama.” (Isto, str. 243.)


Obitelj i zdravlje


Nakon putovanja oko svijeta Darwin je sve do kraja života bolovao od čudne bolesti o kojoj je napisana obilata literatura. Bilo je onih koji su pomislili da je riječ o neobičnom obliku preosjetljivosti i hipohondrije. Danas se uglavnom prihvaća da je zasigurno bolovao od Chagasove bolesti (otkrivene tek 1909.), tj. od vrste tripanosomijaze čiji je uzročnik mikroskopski trepetljikaš Tripanosoma cruzi, a prenosi ga veliki crni kukac Triatoma infestanskoji živi u pampama. Simptomi bolesti pojavljuju se periodično, a očituju se jakom glavoboljom, groznicom, želučanim i crijevnim smetnjama, srčanom aritmijom, povraćanjem. U vrijeme krize bolesnik je potpuni invalid. Bolest je odredila ritam Darwinova života, a i njegovu povučenost. Naime, od 17. rujna 1842. kupio je i preuredio veliku kuću u blizini Downa (Down Mouse), gdje je živio sa ženom Emmom i brojnom obitelji, kao u samostanu, jednoliko i pravilno. Djeca su se igrala i učila, Emma je organizirala obiteljske poslove, on pisao. Čitali su, muzicirali, išli u šetnje ili na izlete. Ondje je on tijekom vremena počeo primati brojne posjetitelje, povremeno bi obitelj otišla na more ili u toplice. Po potrebi je odlazio u London, a k njemu su dolazili prijatelji Hooker, Lyell, Falconer, Forbes, Bell, Waterhouse i dr.


Charles se Emmom, rođen. Wedgwood, oženio 1839. i do 1856. dobili su desetero djece, od koje je zrelu dob doživjelo njih sedmero, pet sinova i dvije kćeri. Treće dijete po redu, kći Mary Eleonor umrla je ubrzo poslije rođenja, posljednje dijete sin Charles Waring (1856. - 1858.) u drugoj godini. Darwin je najteže podnio smrt desetogodišnje kćeri Anne Elisabethe (1841. - 1851.). Nakon toga on ne sumnja u Božje postojanje, ali je po uvjerenju agnostik. Napisao je da ne vjeruje u Boga koji bi izravno ravnao svijetom i dopuštao pojave kao što su okrutna igra mačke s mišem ili umiranje djece.


Pravi čovjek u pravi trenutak na pravome mjestu: psihoprofil Charlesa Darwina


Sredina 19. stoljeća bila je vrijeme za pojavu prave, posve naturalističke teorije evolucije jer je u najrazličitijim područjima istraživanja povijesti Zemlje i životnih pojava stečeno mnoštvo spoznaja koje je netko morao „samo” pronicavo ujediniti u obuhvatnu misao razvoja. Takva osoba bio je Charles Darwin. On je bio pravi čovjek za to zbog nekoliko razloga.


Prvo, imao je rijetku sposobnost za izvorno stvaralačko mišljenje, polazeći od empirijskih podataka. Bio je dovoljno teorijski i praktično obrazovan da shvati važnost prirodoslovnih problema povezanih s pitanjem evolucije i dalekosežnost teorije koja u posve prirodni proces uključuje i čovjeka. Drugo, bio je pristojnog imovinskog stanja i mogao se dovoljno mirno posvetiti svojim istraživanjima, razmišljanju i pisanju. Treće, unatoč lošem zdravlju, bio je čovjek velike ustrajnosti, s iznimnim osjećajem za istraživanje pojedinosti, koje je znao vješto spojiti u teorijski opći pogled. Sam je to sažeo u Autobiografiji riječima da se pretvorio u stroj koji je o svemu zanimljivome što je opazio imao hipotezu i od hipoteza ubrzo stvarao cijelu novu teoriju. Jednostavno, dakle, neodoljivo je povezivao podatke na duboko suvisao način. Zatim, kad je nešto spoznao, znao je to reći jasno i nedvosmisleno. Nije se volio nadmudrivati s onima koji misle drugačije. Naprotiv, svoje protivnike i njihove prigovore novim teorijama uzimao je gotovo preozbiljno, pokušavajući doprijeti do krajnjih dijelova njihove argumentacije te im odgovoriti.


Kako ističe Michael Ghiselin, mislio je i razmišljao sustavno, domišljato i ozbiljno, često podvrgavajući kritici i vlastite ideje (Ghiselin, 1984., str. 232.). K tome, sam je provodio i mnoga sustavna eksperimentalna istraživanja. Dopisivao se s brojnim sustručnjacima, istomišljenicima i protivnicima, slušao njihove argumente, primao sugestije i uporno razvijao vlastitu misao. Jedan od uglednih botaničara Joseph Hooker, velik prijatelj i veliki kritičar, priznao mu je to u prikazu knjige Postanak vrsta: „Što god da mislili o krajnjim zaključcima gosp. Darwina, ne možemo zanijekati da je teško naći u cijeloj povijesti znanstvene literature knjigu koja bi tako izvanredno težila razvitku teorijskih istraživanja, a istodobno bila svjesno pažljiva, tako odana obrazloženju i tako obazriva u tonu” (Hull, 1973., str. 83.).


Kako se rodila Darwinova teorija evolucije (1837. - 1838.)


U izvrsnoj analizi sir Gavin de Beer (Beer, Van de, str. 1963.) pokušao je otkriti u Darwinovu razmišljanju prijelomnu točku u njegovu gledanju na živi svijet i utvrdio da se ključna promjena dogodila već tijekom njegova putovanja oko svijeta. Tada je Darwin prestao vjerovati u posebno stvaranje svih vrsta na početku i u njihovu bitnu nepromjenjivost, ali i u mogućnost da su različiti tipovi života neovisno bili stvoreni u različitim dijelovima svijeta. Drugim riječima, Darwin nakon 1836. više nije kreacionist. U Autobiografiji se prisjeća svojih razmišljanja nakon boravka u pampama i na Galapagoskom otočju: „Bilo je očito da se činjenice poput spomenutih, ali i mnoge druge, mogu objasniti pod pretpostavkom da su se vrste postupno preinačivale, i to me pitanje privuklo neodoljivom snagom.”



Bilo je to oko godine 1832. Svoje bilješke na Beagleu započeo je prisjećanjem na djelo Zoonomija svog djeda Erasmusa i na njegovo razmišljanje o različitim posljedicama nespolnoga (vegetativnoga) i spolnoga razmnožavanja u biljaka. Naime, pri vegetativnom razmnožavanju potomstvo je posve istovjetno roditeljima, a pri spolnom razmnožavanju neprestano dolazi do varijacije u potomstvu. Nakon povratka s putovanja ne nastavlja razmišljati samo o promjenjivosti vrsta, uostalom na tu su misao došli već mnogi prije njega, nego o tome kako u prirodi nastaju nove vrste, odnosno koji je prirodni mehanizam za to odgovoran (usp. Beer, Van de, 1963., str. 87. - 101.). Ubrzo mu je bilo jasno da varijacije imaju uzrok, ali da su za nas slučajne i unaprijed neodređene, a i da su mogućnosti variranja potomstva neograničene. Nadalje, shvatio je da bi se svaka varijacija ubrzo izgubila križanjem ako ne bi postojala neka vrsta izolacije nekih varijanata. One moraju biti dovoljno dugo odijeljene, ili fizički ili načinom života, odnosno nalazeći nove mogućnosti prehrane, rekli bismo danas, ulaskom u nove ekološke niše. Ponovno se okrenuo umjetnom uzgoju biljaka i životinja koji provodi čovjek. Zapisao je: „Nakon mog povratka u Englesku učinilo mi se da bih, slijedeći Lyellov primjer u geologiji, naime okupivši sve one činjenice koje se na bilo koji način odnose na varijacije u domaćih životinja i biljaka, ili u onih na slobodi, možda mogao ponešto osvijetliti to pitanje. Svoju prvu bilježnicu ’o preobražaju vrsta’ započeo sam pisati 1837. U tom radu bio sam nadahnut Baconovim načelima. Ne imajući teoriju unaprijed, općenito sam prikupljao činjenice, posebno one koje se odnose na domaće vrste... Ubrzo sam shvatio da je odabir onaj ključ na koji je nabasao čovjek želeći stvoriti korisne rase životinja i bilja. Ali kako da se odabir primijeni na organizme koji žive u prirodnome stanju? Eto, za neko vrijeme to je za mene bio misterij. U listopadu 1838., tj. petnaest mjeseci nakon što sam započeo svoje sustavno istraživanje, radi razbibrige uzeo sam u ruke Malthusovo djelo ’O napučenosti’. Kako sam već prije bio dobro upoznat sa sličnim činjenicama u načinu života biljaka i životinja, odmah sam mogao ocijeniti svu važnost borbe za opstanak, koja se zbiva posvuda, no u isti mah bio sam zatečen mišlju da se uz takve uvjete korisne promjene moraju sačuvati, a štetne uništiti. Tako sam napokon imao teoriju na kojoj sam mogao raditi” (Autobiografija, str. 120.). Darwin je, dakle, spoznao da je odabir koji se u prirodi provodi automatski među varijantama ono temeljno počelo ili uzrok postanka novih vrsta.


Nastanak djela Postanak vrsta


Godine 1842. Darwin izdaje raspravu The Structure and Distribution of Coral Reefs /Građa i raspored koraljnih grebena/ i piše skicu članka o problemu vrste, zapravo nacrt budućeg djela Postanak vrsta. Iste godine obitelj se seli u Down, nedaleko od Londona, gdje Ch. Darwin živi do kraja života. Godine 1844. proširuje skicu o problemu vrste, a svojoj ženi pri polasku na dulje liječenje ostavlja naputak da rukopis objavi ako umre. U prerađenom, ponovno izdanom tekstu putopisa Voyage of the Beagle, 1845. godine, pri sjećanju na faunu Galapagoskih otoka, ima dosta razmišljanja o promjenjivosti vrsta. Od 1851. - 1854. intenzivno proučava fosilne i današnje rakove vitičare (Cirripedia), s temeljnim naglaskom na njihovoj varijabilnosti i snazi prirodnog odabira, što je rezultiralo objavljivanjem Monografije sjedilačkih lupara lepadida, ili pedunkulatnih vitičara Velike Britanije... /A Monograph of the Fossil Lepadidae; or. Pedunculated Cirripedes of Great Britain(Pal. Soc.), London 1851.; A Monograph of the Sub-class Cirripedia, etc. Ray Society, London 1851.; The Balanidae (or Sessile Cirripedes), The Verrucidae, etc..Ray Soc., London 1854./ Anatomiji, embriologiji i paleontologiji vitičara posvetio je, dakle, punih osam godina teškog rada. Monografija o njima izašla je u dva opsežna sveska, s ukupno više od 1000 stranica, popraćenih dodatkom slika fosilnih vitičara, in folio. Pokazao se kao dobar sistematičan dobro upućen u problem klasifikacije životinja.


Završivši taj posao, na koji ga je posebno potaknuo Lyell, godine 1856. zasnovao je nacrt za golemo djelo o transmutaciji vrsta i o djelovanju prirodne selekcije. Dvije godine kasnije imao je već deset opsežnih poglavlja, ali to je bila tek polovica zamišljene knjige. Tad su krenuli dramatični događaji koji su Darwina prisilili da cijeli pothvat bitno skrati i sa svojom novom teorijom izađe pred javnost. Naime, Alfred Russel Wallace, engleski prirodoslovac s kojim se povremeno dopisivao, poslao mu je s Malajskog arhipelaga, gdje je boravio svoj rukopis u kojemu je bila prava preslika njegove teorije kako ju je iznio u rukopisu iz 1842. Kako dokazati da on već dvadeset godina ima cjelovitu varijacijsku teoriju s prirodnom selekcijom kao uzrokom pojave novih vrsta? U pismu Ch. Lyellu 18. lipnja 1858. napisao je: „Nikada nisam vidio veće preklapanje. Da je Wallace imao moju skicu napisanu 1842., ne bi bio mogao napraviti bolji sažetak. Izrazi koje rabi naslovi su mojih poglavlja...”


Nije doveden u pitanje samo prioritet otkrića nego i dugotrajan rad eksperimentiranja i prikupljanja raznoraznih činjenica. U osjetljivom položaju, duševno shrvan, obratio se prijateljima Hookeru i Lyellu. Oni su čitali njegov rukopis iz 1842. i znali za pisanje opsežnog djela. Donijeli su mudru, povijesnu odluku da se objave prilozi obojice autora istodobno, tj. Wallaceov rad i odlomci iz Darwinova rada iz 1842., zajedno s pismom američkom prirodoslovcu Asi Grayu od 5. rujna 1857., u kojemu je vrlo jasno iznio srž svoje nove teorije, čime je, dakako, dana prednost Darwinu. Ti su tekstovi pročitani u Linnean Society 1. srpnja 1858. i objavljeni u glasilu tog društva. UAutobiografiji Darwin je zapisao: „Izazvali su malu pozornost i o njima izašla je samo bilješka iz pera profesora Maughtona u Dublinu, koji je njihovu važnost, odnosno nevažnost izrekao riječima da je u njima ono što je novo lažno, a što je istinito da je već poznato.”


Na dan čitanja spomenutih članaka Darwin je s obitelji boravio na otoku Whighu i započeo je pisati novu knjigu, kako sam kaže sažimak (Abstract) velikog djela zasnovanog 1856. Godinu i pol dana kasnije, 24. studenoga 1859. izašla je ta knjiga pod naslovom On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life. Godine 1860, tiskano je drugo izdanje samo s neznatnim promjenama ili ispravcima, 1861. treće izdanje, u kojemu se pojavljuje Darwinov Historical Sketch of previous evolutionary speculations. Godine 1862. Darwin objavljuje veliku botaničku raspravu On the Various Contrivances by which British and Foreign Orchids Are Fertilised by Insects, and on the Good Effects of Intercrossing, godine 1865. o biljkama penjačicama On the Movements and Habits of Climbing Plants. Godine 1866. izlazi četvrto izdanje Postanka vrsta, 1868. The Variation of Animals and Plants under Domestication,1869. peto izdanje Postanka, na kraju kojega je prvi put Pojmovnik (glosarij koji je sastavio F. S. Dallas). U tom izdanju Darwin prvi put rabi Spencerov izraz survival of the fittest, preživljavanje najpodobnijega.


Prvo izdanje Postanka vrsta prirodnim odabirom londonski nakladnik John Murray objavio je u 1250 primjeraka, koji su rasprodani istog dana. Za Darwinova života bilo je šest izdanja, od kojih su neka višeput ponovljena, tako da je ukupno prodano tridesetak tisuća primjeraka, što je za znanstveno djelo bio golem uspjeh.


Kakva je knjiga Postanak vrsta


Očito, riječ je o remek-djelu, u znanstvenom i u literarnom smislu. Zasigurno, najvažnija knjiga ikad napisana u biologiji. Knjiga koja zrači snagom, jasnoćom i novinom. Zreo plod više od dvadeset godina rada i razmišljanja, djelo koje će izazvati znanstvenu revoluciju i biti aktualno do danas, ne samo u biologiji nego i u mnogim drugim znanostima koje se bave čovjekom. Epizoda s Wallaceom pokazuje da je nova teorija bila ,,u zraku”, da je uočena važnost varijabilnosti, činjenica srodnosti ili zajedništva podrijetla, pa i činjenica da u prirodi postoji selekcija, ali to su bili sadržaji ,,u zraku” ili u duhovnom ozračju vremena, ali trebao je netko ono što je bilo „u zraku” pretvoriti u znanstvenu stvarnost, u obrazloženu i suvislu znanstvenu teoriju. Zanimljivo je, međutim da Darwin (Autobiografija, str. 123. i s.) nije uvjeren kako je misao o takvoj evoluciji bila ,,u zraku”: „Katkad je rečeno da uspjeh Postanka dokazuje kako je stvar bila u zraku ili da su duhovi bili za to spremni. Ne mislim baš da je tako jer sam tu i tamo ispitao veći broj prirodoslovaca i nikad se nije dogodilo da je ikoji sumnjao u stalnost vrsta.” Wallace se, međutim, opravdano drži suotkrivačem načela prirodne selekcije. Pritom je neprijeporno da je Darwinov genij cijelu teoriju posložio dvadeset godina prije Wallacea. To je uvijek priznavao sam Wallace, koji je i skovao izraz darvinizam. Vrijeme je, ipak, bilo zrelo, znanstvena zajednica trebala je novu teoriju evolucije.


Doista, izlazak knjige Postanak vrsta doživljen je kao eksplozija i većina uglednih znanstvenika odmah je napustila hipotezu posebnog stvaranja (kreacionizam). Bilo je odmah i u Engleskoj i drugdje po svijetu gorljivih pristaša, ali i ogorčenih protivnika. Među poznatijim pristašama bili su Thomas Henry Huxley u Engleskoj, američki botaničar Asa Gray, Ernst Haeckel u Njemačkoj, u Švicarskoj de Candolle, u Francuskoj Saporta i Gaudry. Među uglednim protivnicima našao se stari geolog i Darwinov učitelj u geologiji Adam Sedgwick. U pismu Darwinu napisao je: „Pročitao sam Vašu knjigu s više muke nego zadovoljstva. Nesuzdržano sam se divio nekim dijelovima, drugi su me nasmijali, kao da me netko poškakljao, neki su me pak stvarno razbjesnili jer mislim da su posve krivi i vrlo štetni. Vi ste (krenuvši dobro stazom što vodi cjelovito čvrstoj fizičkoj istini) izdali pravu metodu indukcije i izmislili tako ludi stroj kao što je ona lokomotiva biskupa Wilkinsa koja bi nas trebala odvesti na Mjesec... U prirodi postoji metafizički i moralni dio, jednako kao i onaj fizički. Tko god zaniječe tu istinu vuče u jamu propasti. Kruna i slava organske znanosti u tome je da pomoću svršnih uzroka poveže tvarni red s moralnim redom, a ona nam, međutim, ne dopušta da ta dva reda pomiješamo... Vi ste zanemarili tu povezanost i čak mi se čini, ako Vas dobro razumijem, da svi Vaši napori u dva ili tri poglavita slučaja teže da je izbrišu. Dakle, da završim, još ću dodati da mi se završno poglavlje posebno ne sviđa, ne kao sažetak - jer s toga ga gledišta smatram dobrim - nego ne volim u njemu ton pobjedničkog povjerenja na koji pozivate mladi naraštaj (taj isti ton već sam odbacio u autora djela Vestiges), prorokujući stvari koje još ne krije utroba vremena i kojih nikada neće ni biti, osim u jalovoj mašti čovjeka.”


Jedno od najslavnijih sučeljenja koje je prešlo u legendu dogodilo se između Th. Huxleyja i biskupa Wilberforcea na sastanku Britanskog društva za unaprjeđenje znanosti 30. juna 1860. u Oxfordu. Posvuda je bilo i sukoba Darwinovih pristaša s pristašama Cuvierova katastrofizma: u Engleskoj s R. Owenom, u Americi s Louisom Agassizom, u Francuskoj s Elie de Baumontom i P. Flourensom.


Slava nakon smrti


Charles Darwin umro je 19. aprila 1882., a pokopan je među besmrtnicima u Westminsterskoj opatiji, uz dobrohotan pristanak njezina dekana, samo koji korak od groba slavnog sir Isaaca Newtona. Čovjek kojega su bezbroj puta toliki prokleli s propovjedaonica i sa sveučilišnih katedri, u mnogim knjigama i člancima, čovjek nad kojim se diljem svijeta nije prestajalo užasavati mnoštvo „starih gospođa obaju spolova” (kako se o napadačima izrazio „Darwinov buldog” Thomas Henry Huxley). Za razliku od monumentalne grobnice podignute I. Newtonu, čovjeku koji se bavio mehanikom Neba i Zemlje, te kićenih stihova na njoj u njegovu slavu, na grobu Ch. Darwina, skromna prirodoslovca, koji se pozabavio „samo” životom na Zemlji, vidjet ćete na podu velebne Westminsterske crkve tek običnu kamenu ploču s urezanim njegovim imenom i prezimenom, te godinom rođenja i smrti. No, ipak, mjesto gdje je pokopan znak je da su njegovi suvremenici dobro osjetili njegovu veličinu i važnost. Pokazalo se da Charles Darwin s protokom vremena ne gubi na važnosti u povijesti znanosti i u kulturnoj povijesti čovječanstva.



Autor teksta je Josip Balabanić, objavljen kao predgovor Darwinovoj knjizi Postanak vrsta, u izdanju Školske knjige, 2008.

   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com