20 za 20: Filmolista naslova koji su izašli 2000. godine!



S obzirom kako je ova godina krenula, vjerujem da ćemo većinu 2020. provesti u svojim domovima, što znači i pred ekranima. Prednosti ekrana su višestruke, a sve kategorije na E-voluciji korespondiraju s njima. Na ekranima možete čitati, pisati, gledati filmove, igrati video igre, snimati i editovati videe, kreirati nove fotografije i tako dalje. Sve ove teme i mogućnosti mogu izroditi desetine tekstova i listi, a mi ćemo vam za početak predstaviti jednu jubilarnu. Tekuća godina predstavljat će i dvadesetu godišnjicu izlaska brojnih kvalitetnih filmova koji su izašli na samom početku ovog stoljeća. Danas dobar broj njih koje ćete naći u nastavku uživa u statusu klasika ili kultnog ostvarenja. Neke smo gledali 20 puta, a gledat ćemo ih još toliko. Ko zna, možda među njima pronađete naslove koje još uvijek niste stigli pogledati.


Prije nego što počnemo s listom, želim samo navesti nekoliko naslova koji nažalost nisu dobili svoje mjesto na listi. To su: Meet the Parents, Pitch Black, Maelstrom, Polllock, Boiler Room, Me, Myself & Irene, Missin: Imposible II


Gladiator, dir. Ridley Scott


O ovom filmu vjerovatno ne treba previše pričati. Ako se želite zabaviti uz jednu epsku priču onda je Gladiator za vas. Blistave izvedbe Russella Crowea i tada još mlađahnog Joaquina Phoenixa čine ovaj film vrhunskim filmskim doživljajem. Tome treba dodati besprijekornu režiju Ridleya Scotta, kao i muziku Hansa Zimmera, koji ovu epopeju čine besmrtnom.



Snatch, dir. Guy Ritchie


Još jedna epopeja, ali ovog puta gangsterska satirična epopeja o londonskim kriminalcima, ciganima i svemu između iz uma i pera Guya Ritchieja. Nakon uspješno prihvaćenog prvijenca Lock, Stock and Two Smoking Barrels, Ritchie je odlučio da se zadrži u istom okruženju s relativno istim glumcima uz dodatke zvijezda kao što su Benicio del Toro, Dennis Farina, Brad Pitt i Rade Šerbedžija. Ovaj film je svojevremeno bio apsolutni pogodak. Snatch ima blistavo originalnu narativnu petlju uz nevjerovatno širok spektar različitih likova koji su u dva sata dobili dovoljnu količinu prezentacije da su i više nego jednodimenzionalni. Čak i sama naracija ne predstavlja manu, a Ritchiejev ritam i stil režiranja je jednostavno besprijekoran i originalan. Film koji se gleda barem jednom godišnje i nikada ne dosadi.



Cast Away, dir. Robert Zemeckis


Mislim da je sportska marka Wilson zahvaljujući ovom filmu 2000. godinu završila s velikim uspjehom. Svi se sjećamo Toma Hanksa i njegovog prijatelja Wilsona, odbojkaške lopte, dok pokušava preživjeti na pustom otoku. Moderni Robinson Cruso uz dozu svježine bio je pun pogodak, pogotovo za Hanksa koji je za ulogu u ovom filmu dobio pregršt nominacija (uključujući i Oscar), osvojivši ih nekoliko (Zlatni globus).



Requiem for a Dream, dir. Darren Aronofsky


Aronofsky nas nikada nije prestao iznenađivati i ostavljati ravnodušnim. Ovaj film jednostavno blista na svakom svom nivou. Počevši od same teme ovisnosti o drogi koja je iznesena na tako dubok i uticajan način, do svih drugih tehničkih elemenata kao što su kamera, muzika i režija. Requiem for a Dream je bio predodređen da postane klasikom iako su sve značajnije filmske nagrade praktično zanemarile ovo remek djelo Darrena Aronofskog.



American Psycho, dir. Mary Harron


Postoji mala anegdota koja se tiče Christiana Balea a koja kaže da su ga svi prijatelji i poznanici iz filmske industrije uvjeravali da ne prihvati ulogu Patricka Batemana jer su to uloge koje ubijaju karijere. Snimljen s jako malim budžetim, s tek nešto zapaženijim uspjehom, ovaj je film ubrzo postao kultnim klasikom među gledateljima a Christianu Baleu omogućio jednu blistavu karijeru.



Memento, dir. Christopher Nolan


Kada pričamo o inovacijama u iznošenju narativa u filmskom mediju, Nolanov Memento zauzima jedno jako bitno mjesto. Film ispričan s tačke gledišta čovjeka koji ima kratko pamćenje i pokušava pronaći ubicu svoje žene. Nolan će nam kasnije pokazati kako voli da se poigrava s gledateljevim horizontom očekivanja, kao i koncepcijom vremena i prostora, a ove tendencije njegove etike i estetike se na blistav način prikazuju u Mementu.



X-Men, dir. Bryan Singer


Prvi dio velike sage o mutantima koja je neslavno završila prošle godine započela je 2000. godine. Bryan Singer je s ovim filmom pokrenuo novi val superherojskih filmova na čijem receptu su, tokom kasnijih godina, uspjehe postigli DC i Marvel, ali i drugi. Osim priče koja je za teme imala velike i duboke psihosocijalne i političke ideje, X-Men je gledateljima ponudio jako kvalitetnu vizuelnu poslasticu. Specifičan dramski efekat svim navedenim elementima dali su i glavni glumci Hugh Jackman, Patrick Stewart, Ian Mckellen, Halle Berry.



High Fidelity, dir. Stephen Frears


Ako ste fan Johna Cusacka onda vam je ovaj film vjerovatno na listi najdražih filmova. Iako je Cusack posljednjih godina opao kao glumac, početkom ovog stoljeća je jednostavno blistao. Pogotovo kada je riječ o ovom filmu. John Cusack u njemu ne glumi, on jeste Rob Gordon (lik iz filma). Dokaz je i da je Cusack kreirao kompilaciju pjesama za soundtrack filma, a bio je i suradnik pri izradi scenarija. Ovdje treba spomenuti i sporedne glumce kao što su Catherine Zeta-Jones, Joan Cusack i Jack Black koji, također, dodaju dozu šarma ovom filmu. Rezultat je film ispunjen humorom, empatijom i emocijama koji će vas čak i nakon 20 godina podsjetiti kako muzika i ljubav mogu pomoći jedni drugima.



Remember the Titans, dir. Boaz Yakin


Bilo koji film u kojem Denzel Washington glumi predstavlja pravu poslasticu za filmofile. Malo je glumaca koji se u svakoj ulozi snalaze kao da su rođeni za nju i učine taj film svojim. Pa makar to bila sporstka drama. Godišnje izađe barem jedan ovakav film koji kroz temu sporta obrađuje neku bitnu i veliku socio-političku temu. Takva je stvar i sa Remember the Titans koji je baziran na stvarnim događajima iz 1971. godine. Duboka, emotivna i motivacijska drama koju Denzelova izvedba hipnotizira i čini pogodnom za sva vremena.



O Brother, Where Art Thou?, dir. Joel and Ethan Coen


Avanturistička komedija kakvu samo braća Coen mogu osmisliti još je jedan u nizu klasičnih filmova ovog dvojca. Inspirisan Homerovom Odisejom, film se dešava tokom perioda depresije u Americi i prati tri zatvorenika koji odluče pobjeći iz zatvora i dati se u potragu za zakopanim blagom. Oni se upuštaju u odiseju koju će pratiti brojne avanture, šaroliki likovi, komične situacije i odličan soundtrack.



Wonder Boys, dir. Curtis Hanson


Svojevremeno ovaj film nije ostvario značajan finansijski uspjeh ne uspjevši povratiti čak ni uložena sredstva. Ipak, Wonder Boys je jedan od onih filmova koji će vas odmah uhvatiti svojom vještom gradnjom likova i narativa. Odlična gluma Michaela Douglasa, Roberta Downeya Jr. i Tobeya Maguirea, uz pratnju Katie Holmes i Frances McDormand samo su vrh tog ledenog brijega. Priča se vrti oko profesora književnosti (koji ni tipični portret ove vrste profesora) koji već godinama ne uspijeva završiti svoj drugi roman. No, osim te glavne linije ima još mnogo drugih dešavanja koja osim što nam daju odličnu karakterizaciju svih likova i komične situacije, govore i o onoj vječnoj temi potrage za srećom dok se svijet oko tebe ruši. Definitivno jedan od meni najdražih filmova i topla preporuka svima.



The Beach, dir. Danny Boyle


Ekranizacija romana Alexa Garlanda o njegovim avanturama prilikom backpacking putovanja uvod je u suradnju koja će se ostvariti između njega i Danny Boylea. Glavnu ulogu u filmu igra Leonardi DiCaprio koji je nakon uspjeha Titanica mogao birati koju ulogu želi. The Beach u svojoj osnovi ima jednu jako zanimljivu priču koja vas drži čitava dva sata. Uz DiCapriovu naraciju, odličnu scenografiju i blistavu fotografiju, treba biti iskren i reći kako je ovaj film nepravedno bio osuđen na propast od strane kritičara.



Battle Royale, dir. Kinji Fukasaku


U periodu kada video igre koje se nazivaju battle royale uživaju veliku popularnost treba se vratiti onome što bi mogli nazvati izvorom ovog žanra. Izuzetno brutalan, nasilan i sirov, Battle Royale je japanska verzija Hunger Gamesa. U svojoj samoj srži Battle Royale dekonstruiše pojmove prijateljstva, povjerenja i nevinosti. Ovo pogotovo ostavlja snažan efekat jer centar stavlja djecu, tj. srednjoškolce kao glavne likove. Film koji slabo koji režiser može napraviti, a da ostavi tako snažan uticaj.



In the Mood for Love, dir. Kar-Wai Wong


Ovaj film je testamen kako je Kar-Wai nevjerovatno talentovan režiser koji je u mogućnosti da jednu tako jednostavnu priču učini snažnom. Priča prati dvoje susjeda čija će se veza razvijati tokom razvoja filma. Kar-Wai se koristi subliminalnim filmskim potezima kako bi pojačao efekte privlačnosti između ovih likova. Sve u ovom filmu funkcionira blistavom perfekcijom: scenografija, fotografija, gluma; sve ovo vas bukvalno hvata u dramskom plesu jednog vrhunskog filmskog režisera.



Crouching Tiger, Hidden Dragon, dir. Ang Lee


Rijetko čija historija i mitologija može jednostavno začarati gledatelja kao što je to Kineska. Iako je ista metom brojnih filmova koji je bukvalno kasape zarad blještavila i efekta, nekada se pojave filmovi koji blještavilo znaju iskoristiti za prikazivanje kvalitne priče. Ang Lee je to uradio s ovim filmom koji ima sve ono što volimo kod kung-fu filmova, ali i mnogo više, ovdje su borbe poput plesa. Dubina i blistava karakterizacija likova, te režisersko umijeće kakvo Ang Lee ima ovaj film čine doslovnim remek djelom filmske umjetnosti.



Traffic, dir. Steven Soderbergh


Kada je riječ o Soderberghu jasno vam je da je, ako ste pogledali barem jedan njegov film, riječ o režiseru koji se snažno fokusira na narativ i način njegove prezentacije. Ovo se pogotovo moglo vidjeti 2000. godine kada je Soderbergh bio nominovan čak dva puta za Oscar u kategoriji za najboljeg režisera. Prva nominacija je bila za film Traffic, a druga za film Erin Brockovich, pri čemu su oba filma osvojila nekoliko nagrada, a sam Soderbergh nagradu upravo za film Traffic. Ako vam ova činjenica ne prodaje ovaj film i tjera vas da ga želite pogledati, onda neće ništa.



The Patriot, dir. Roland Emmerich


Mladi Heath Ledger, Mel Gibson na vrhuncu karijere i priča o osveti oca zbog ubistva sina su snaga ovog filma. Iako se radnja filma odvija tokom američkog građanskog rata, sam pogled na ime režisera koji nam je dao filmove kao što su Independence Day, Godzilla, The Day After Tomorrow, govori nam da sam fokus istog neće toliko biti na historijske činjenice. No, to u određenoj mjeri ne škodi ovom filmu, jer tema i reprezentacija iste imaju snage da iznesu film koliko toliko. Ipak je to u srži patriotski film (samo ime kaže) s odličnom fotografijom i muzičkom pozadinom. Iako relativno nije na nivou nekih prethodnih naslova, bez sumnje je vrijedan gledanja, ako ništa za obilježavanje 20. godišnjice od izlaska.



Frequency, dir. Gregory Hoblit


Dolazimo do trenutka gdje sam već morao da biram između niza filmova koji možda i ne bi trebali ući na listu. Frequency je jedan od tih. Ipak sam ga na kraju odlučio ostaviti iz razloga jer na relativno zanimljiv i svjež način kombinuje motive naučne-fantastike, putovanja kroz vrijeme i istrage o ubistvu. Sin putem radija uspostavi komunikaciju s ocem koji je poginuo prije trideset godina. Upravo tu priča počinje da se zapetljava, a neki elementi koje danas u filmovima smatramo trivijalnim ovdje igraju svoju ulogu u razvoju narativa i to ne nužno lošu. Za vrijeme kada je izašao Frequency daje dovoljnu dozu kvalitete koju vrijedi posjetiti barem još jednom.



Quills, dir. Philip Kaufman


Quills je Američko-Engleski pokušaj prikazivanja priče poznatog francuskog pisca Marquisa de Sada. Oni koji su upućeni u njegovo djelo znaju o čemu je pisao, ali ovaj film u suštini nije o tome o čemu je pisao, nego zašto je pisao. Riječ je o njegovom prkosu korumpiranom moralnom autoritetu, njegovom insistiranju na održavanju umjetničkog izraza koji nije bio dobro primljen, ali koji mu je u određenoj mjeri bio terapijski. Svakako, njegova je razumnost u najmanju ruku upitna, ali znate kako kažu, u svakoj genijalnosti ima malo ludila.



Maléna, dir. Giuseppe Tornatore


I za kraj film koji u najmanju ruku slavi pojam ljepote. Monica Bellucci je upravo ta centralna figura filma, ali nije ona oko koje se vrti razvoj priče. To je dječak Renato. Slavlje ljepote u svojoj dubini stoji kao anti-teza Svjetskom ratu koji poput utvare visi nad italijanskim gradom. Prelijepo izvedeno, na trenutke melanholično, filmsko djelo koje svakako morate pogledati.



   |  

   |  

  • Facebook - White Circle
  • YouTube
  • Instagram - White Circle
  • Twitter - White Circle

evolucijaportal@gmail.com   |   71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

© 2019 BY e-volution.com